Povijest početaka monogamnih odnosa i razvoj monogamije detaljno je opisao Jacques Attali.53 svojoj knjizi „ Ljubavi: povijest muško-ženskih odnosa“
Monogamija kao kulturno-povijesna vrijednost
Parove je lako rastavljala smrt ili hir jednoga od njih, najčešće muškarca, no parovi su rijetko opstajali duže od deset godina i djeca nisu toliko živjela s oba roditelja. Još i danas, na velikome dijelu zemaljske kugle, monogamni brak nije pitanje ljubavi. Riječ je o povezivanju dviju obitelji kako bi branile zemlje ili ih objedinile, i supružnici o tome ne odlučuju.
Dugo je vremena bilo tako da bi žene, bile one monogamne ili ne, muškarce koje su im obitelji nametnule vidjele tek na dan zaruka. Potom bi se susretali prigodom vjerskih ceremonija ili u hramu koji je postao mjesto ćutilnih pa i erotskih približavanja. Monogamni se brak baš kao i poligamni kod prvobitnih naroda obično temeljio na odluci roditelja. Ponekad se pak temeljio na strasti, a rijetko na intelektualnome slaganju, kao što je još i danas slučaj kod Tuarega gdje momak nastoji zavesti djevojku rješavajući zagonetke koje mu ona postavlja. Kod Beduina, koji nastavljaju vrlo stare tradicije, idealni je monogamni brak brak sina s udovicom jednog očevog brata.
„Kod prvobitnih je naroda koji su diljem svijeta prakticirali monogamiju ona tek bila privremena”
U Indiji, gdje je monogamni brak starih društava malo pomalo postao opći, brak se može sklopiti samo među pripadnicima iste kaste, a obitelj zaručnice obitelji mladoženje daje miraz, obično u nakitu. Na jugu Alžira, kod Ulad Naila, djevojke su nekoć zarađivale miraz odajući se prostituciji. Monogamni je brak kod prvobitnih naroda obično bio prolazan. Kod Kikujua (Kenija) i žene i muškarci ulaze u brak šest ili sedam puta u životu. Kod Hopija iz Sjeverne Amerike, ratara koji uzgajaju kukuruz i čija je kozmogonija poslužila kao predložak u Sjevernoj i Južnoj Americi, razvod ovisi o ženi koja je vlasnica bračne kuće iz koje po volji može istjerati muža, i to samo tako da njegove stvari odloži na prag. 
Svugdje gdje danas postoji, monogamna je ceremonija izraz društvenog obnavljanja i prenošenja vrijednosti na sljedeći naraštaj, obično bez sudjelovanja svećenika ili redovnika, i bez ulaska u bogomolju. Kod hinduista je obred strogo laički, čak i ako je nadahnut raznim praznovjericama; mladoženjina obitelj bira datum vjenčanja konzultirajući zodijak; češljaju kosu u četiri navrata; jednom da simbolizira jedinstvo para, drugi put da mu donese sklad, treći za plodnost i četvrti za bogatstvo itd. Tek s kršćanstvom i na područjima gdje se ono moglo uspostaviti monogamija je zadobila svoj apsolutni oblik: samo jedna žena, samo jedan muškarac, čitav život, u odbijanju spolnosti, pod nadzorom Crkve. Tu je najprije riječ o tome da se u stvarnome životu oponaša vjerski ideal: kao što čovjek mora vječno voljeti samo jednoga Boga, tako mora vječno voljeti
Samo jednu ženu
Osim toga, to odgovara demografskom idealu; stvoriti uvjete za reprodukciju kršćanskih obitelji bez potrebe osvajanja velikoga broja žena, odnosno bez pribjegavanja nasilju. Naposljetku, to odgovara i političkom idealu; čovjek svoju energiju mora usmjeriti na služenje Bogu, stoga se mora odvratiti od spolnosti. Monogamija je dakle, u konačnici, neizbježno rješenje kako bi čovječanstvo preživjelo i kako bi se održao prevladavjući sustav socijalne kontrole. U stvari, trebat će joj gotovo dva tisućljeća da postane (djelomična) stvarnost na Zapadu.“
Jedno od najčešćih pitanja i ujedno najtežih odgovora svakako je pitanje prirode naše monogamnosti. Je li nam ona prirođena ili je naslijeđe tradicionalnih kulturnih normi i društvenih zahtjeva? Suvisli odgovor teško je dati jer postoje mnogobrojna znanstvena teorijska tumačenja monogamije koja imaju različite rezultate.
Antropolog Bernard Chapais tvrdi: „Zbog našeg odabira imamo velike prednosti ispred mnogih vrsta. Monogamni parovi formiraju osnove nečega što je jedinstveno za nas, velike kompleksne društvene mreže u kojima živimo. Ostali primati svoje društvene mreže temelje isključivo putem majki, dok ljudi stvaraju generacijska obiteljska stabla prateći oba roditelja.“55 Antrpolog Owen Lovejoy56 pretpostavlja da su naši preci bili monogamni. Svoje tvrdnje temelji na mnogim fosilnim pronalascima, te tvrdi da su naši davni preci imali sposobnost stvaranja monogamnih veza.
Ta njihova sposobnost, davala im je veće evolucijske prednosti pred ostalim primatima. On je ustvrdio, da su naši preci svu svoju energiju koncentrirali u skupljnju hrane. Ženke su davale prednost mužjacima koji su bili naveći sakupljači hrane te na temelju toga sa njima stupali u seksualne odnose. Zoolozi Dieter Lukas i Tim Clutton-Brock57 i antropolog Christopher Opie58 objavili su nezavisne studije sa ciljem da odrede, koja su to ponašanja iz kojih bi mogli dobiti najrelevantije dokaze o nastanku monogamije; hipoteze o teritorijalnom širenju ženki, izbjegavanje čedomorstva i muška roditeljska skrb. 54Attali, J. (2007./2012.)
Ljubavi : povijest muško-ženskih odnosa, s francuskoga prevela Vesna Lisičić, Zagreb: Alfa, 107 – 111 55Chapais, Bernard. (2009.) „Monogamy, Strongly Bonded Groups and the Evolution of Human Social Structureˮ, Evolutionary Anthropology, 22(2), 52 – 6556Lovejoy, O. (2009.) „Reexamining Human Origins in Light of Ardipithecus ramidusˮ,Science, 326, 74 – 74e857Lukas, D., Clutton-Brock, T. (2013.) „The Evolution of Social Monogamy in Mammalsˮ, Science, 341, 526 – 530 58Opie C., Atkinson Q.D., Dunbar R.I.M., Shultz S. (2013.) „Male infanticide leads to social monogamy in primatesˮ, Proceeding of the National Academy of Science, 110(33), 13328 –13332
Lukas i Clutton-Brock objašnjavaju hipotezu o teritorijalnom širenju ženki na primjeru sisavaca.
Oni tvrde, da su sisavci sve više počeli živjeti u parovima bježeći iz izolacije. Kod mesojeda i primata najčešće se pojavljivala monogamija. Monogamiji su bile sklonije one vrste ženki koje su zahtijevale bogatiju prehranu. Kako bi pronašli kvalitetniju i bogatiju prehranu trebalo je pretražiti velika područja i samim time zadovoljiti one vrste ženki koje su imale takve potrebe. Druga hipotezu o izbjegavanju čedomorstva koju je razradio Opie, govori kako je monogamija nastala zbog opasnosti za potomstvo. Opasnost je mogla nastati onda, kad je suparnički mužjak silom htio zamijeniti dominantnog mužjaka u zajednici, te koji bi onda pod velikom pretpostavkom ubio potomke suparnika. Ženka će odabrati onog mužjaka koji će braniti nju i njezino potomstvo i na taj način spriječiti čedomorstvo. Treća hipoteza objašnjava uključenost mužjaka u odgoju potomaka .
U ovom se istraživanju bavilo monogamnim navikama koje su imali noćni majmuni. Pretpostavlja se da majmuni održavaju jednu vezu oko devet godina, pa samim time ako ostaju sa partnerom i duže,imaju veći reproduktivni uspjeh. Hipoteze o ulozi mužjaka u stvaranju monogamije manje su prihvatljive, ali ipak na neki način mogu da objasne zašto pojedine vrste ipak ostaju monogamne.
Iz povijesnog opisa koji nam je prezentirao Attali, možemo zaključiti, da se u raznim zajednicama i kulturama monogamija raznovrsno razvijala. Zapravo, ne možemo kazati ili potvrditi da mongamiju možemo definirati kao prirodnu ili neprirodnu pojavu. Na temelju nekih argumenata možemo utvrditi da imamao objašnjenje monogamije kao prevladavajuči okvir zajedničkog života. Sa druge strane nailazimo na argumente koji nam pokazuju da se istom povijesnom razvoju društva, razvijala poligamija kao oblik bračne zajednice. Znanstvenici su također, na temelju različitih istraživačkih teorija pokušali doći do egzaktnih rezultata.
Više je nego očito, da svaki od njih misli da je njegova teorija relevantna, ali čim ih usporedimo sa drugim teorija dolazimo do zaključka da se one u mnogim tvrdnjama razlikuju. Kad se odmaknemo od povijesnih i znanstvenih relativnih zaključaka, ostaje je nam da te tvrdnje usporedimo i promotrimo sa ponašanjem u realnom životu danas. No , i ta saznanja teško da će nam pomoći da dođemo nekog univezalnog zaključka.
Kako je naša civilizacija monogamna, za monogamiju kakvu imamo danas, možemo kazati da je to zapravo prihvaćena društvena norma. Nekako smo prihvatli standarde, da trebamo voljeti i živjeti samo sa jednom osobom i time pokazali da pripadamo monogamnoj kulturi. Svako drugo ponašanje se tretira kao nemoralno ili nenormalno. Međutim praksa pokazuje da takvi argumenti ne pokazuju realno društveno stanje.Mnogi od nas nisu prihvatili monogamne društvene standarde, već
Smatraju da svatko od nas treba odabrati ono što njemu najviše odgovara i da time zadovolji svoje interese.
Očito da mnogi od njih, monogamiju ne prihvaćaju kao neku vrijednost. Možemo zaključiti da je monogamija tradicionalno nasljeđe te da je određena sociološki i kulturološki. O tome jesmo li rođeni monogamni nema egzaktnih znanstvenih spoznaja. Isto tako, monogamija u nekim društvima vrijedi za jedan spol, a za drugi ne. Danas. kao društvo i pojedinci, imamo veliku mogućnost izbora svega pa su ljudi zahtjevniji u izboru jedni drugih. Teško se može dokazati da nam je monogamija prirođena. Moguće je da je većina po prirodi monogamna, no isto tako postoje mnogi koji misle da monogamija ne zadovoljava potrebe suvremenoga čovjeka.
Autor: Zvonko Mihalović