Blog Autopillot: Ooops, I did it again!

Nakon dugog perioda koji sam proveo oporavljen, puno hodajući, po ljeti plivajući u moru sve do studenog mjeseca, lutajući po šumama kad je bilo vruće i dostignuvši svoju idealnu težinu (90/190), skoro sam zaboravio brige koje su bile začetak ovog bloga, težinu od 68kg. dvoslike, ruke koje ne mogu držati tuš, kapke do poda, glavu koju treba držati da ne otpadne, i slično. Možda sam se malo izbahatio, najesen su se na „meni” vratili keksi, kruh i koješta. Ne stalno, al nije da nije bilo. Vratile su se i neke misli, očito, neproduktivne.

Ooops, I did it again!

Valjda mi je bilo predobro pa sam poželio – ponavljati razred. Pa i kaže se da ti prifali stanje u kojem si živio godinama. Stanje čemera i jada. I tako, pred novu godinu jedna žešća emotivna situacija i svađica rezultirala je rušenjem kule od karata i sve sam više ronio nazad u stanje iz kojeg sam mislio da sam bespovratno pobjegao. Neću puno dužit o tome, al moram napisati da je jedan od najvećih problema bila činjenica da se treba opet suočit s time. Upavši u samosažaljenje, krivnje ili slično stanje nisam si pomogao, još manje traženjem krivaca za sve to. E sad, kako sam slično već prošao rekao bi čovjek da se sad znaš lakše izvući. Ma kakvi. Zapeo pa ne puštam. Uzeo sam i lijekove koje mi prošle godine nisu baš pomagali, nego sam se oporavio tek kad sam ih makao. Zašto? Sjetio sam se da su isprva makli najgore simptome, u biti posumnjao sam u svoje tadašnje odluke, čini se.

Zatim sam si dozvolio otići doktoru poslušati prediku (od prvog) šta im se obraćam kad ne uzimam što mi daju? U principu dobro pitanje zašto im se obraćam, iako je mogao manje drsko vikati, nije pomoglo što sam rekao da su mi lijekovi škodili; drugi je pak rekao zašto nisam otišao na operaciju, evo jedan drugi pacijent je super, već dvaput ide operirat? WTF, kao da ide na lunapark? Zar mu se prvi put svidjelo? A i rečenica “kako vi tvrdite da od toga mršavite, kad se svi drugi debljaju jer imaju potrebu puno jesti zbog lijekova…” (kako da objasnim da sam uvijek bio panker i alter, antiprotivan svima;-).Bar znaju nasmijat ljude – ja tvrdim da mršavim, nije očigledno valjda. 

Ooops, I did it again!

Kakogod, rješenja ni razložnog savjeta ne dobih. U principu prepoznao sam kod sebe nekoliko obrazaca ponašanja koji su ostali od prije, obrazac žrtve, „joj vidi što ste mi uradili”, traženja krivaca, i koješta slično, u biti to sam htio s nekim raspraviti. A moram priznat i nadao sam se na neki način „pomiriti” sa sistemom, kojeg je bolnica definitivno simbol. Baš sam našao kako ću;-) Naravno ovo nisam radio potpuno svjesno, ali već se pratim i skeniram sebe pa prepoznam. Prepoznao sam i obrazac da sam na liječenje došao majci na stanovanje, silom prilika, pa se sad cijela familija brine oko mene, jer sam „kilavim načinom” privukao pažnju. I ne, ne imponira mi to. Uzeo sam si zadatak osvijestiti do kraja ovaj proces i zašto se dešava.

Htio sam ovaj tekst napisati još kad je počelo, oko nove godine, ali nekako mi se nije pisalo dok sam ronio kroz periode crnila, a ronio sam, i još umočim povremeno. Nije mi se dalo sve to pisati prije, iako mi još nisu simptomi se makli ni sad, imam 75kg, izbjegavam ljude da me ne pitaju zašto i kako mi je, jer mi se ne da odgovarat, al se sad bar osjećam koliko-toliko dobro iznutra. Nisam pisao i zbog onih koji su se odmah javili „pa rekao sam ti”, „tako je to kad..” i sličnih popova. Iako znam da nije tako, ispada da su jedva dočekali i da su sretni što onoj priči nije kraj. Navikli su na drame iz serija. I da nije bitno jel izlječenje, nego jel kako oni kažu. Nije da se nisam zapitao što to govori o mojem stavu (ogledalo?). Ljudi često rade (govore) nama ono što mi radimo sebi ili drugima, zrcale nas direktno ili naopačke, nekad je teško prepoznat isprve, a i iz druge 😉

No, pustimo sad to, nisam počeo ovaj tekst samo da vam kažem kako sam se posklizno, pao i kako ponavljam razred. Nije prvi koji ću ponoviti. Uostalom, nije da sam tim ponavljanjima, tad u školi puno izgubio, upoznao sam neke nove ljude. Sve ovisi o tome što je cilj igre. U principu je uvijek putovanje. Lakše je doduše uživati u pejzažu kroz prozor vlaka, nego kad padneš pod vagon, ali ako si se penjao po ogradama, licemjerno je sad plakati 😉

U biti htio sam samo jednu stvar zabilježiti. Prošle godine sam uzeo „stvar u svoje ruke” i pokušao sam potaknuti izlječenje. Na tabletama sam bio slabo i kao zombi. Poslije njih mi se desilo puno lijepih stvari, dolazili su mi divni ljudi u život koji su mi pomagali u toj namjeri. Proživio sam odličnu godinu, plivao, šetao, hodao po vatri 5 puta. Pa ako sam i sad opet u krizi, bar sam godinu dana živio a ne zombirao. Zanimljivo da mi je sada, a ne tada, prošle godine, došla knjiga “U šumi” (D. Delogu) pod ruku, a priča baš o slinom iskustvu. Uzgred, preporučujem tu knjigu.

Kako bi rekli u Alan Fordu bolje živjeti jedan vijek kao bogataš nego jedan tjedan kao siromah ,-)

Ostaje mi enigma kako su me uspjeli uvjerit da “ne radi” nešto što mi je radilo savršeno (samoizlječenje), pa sam opet pristao na ovo staro? Kad neće oni po “mome”, pa ću ja po njihovome? Svi idu u ponor, pa nakon ” nemojte, idemo drugim putem”,  kažem “ipak, evo i mene” da se ne separatiram? I nije mi jasno tko su to “oni”? Ni što mi znače “oni” i njjihovo mišljenje, kao da pomognem drugima time. kojim drugima. Svatko nađe svog junaka i doktora i ljubav kakvu treba. Kome što dokazujem i zašto to radim, dakle mi taj poriv? Finalno i zašto pišem ovo? Rekoh jednom za sebe da se sjetim kasnije što i gdje sam bio. A i za nekog koji kao što sam ja naletio na neke tekstove, naleti nekad pa vidi da nije sam u mraku.

I što sad? A, niš, čitat svoje prošlogodišnje blogove i nadopunit ih:-) javim kak mi se svide 😉

Autopillot

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *