Autopillot: Neki drugi okus zvuka

Jeste li razmišljali o glazbi i njenom mjestu u našim životima. Čitamo i o raznim aferama ovih dana koje se prepliću, i o kojima možemo misliti ovako ili onako, pa sam poželio to promisliti glasno. U pripremi ovog teksta razmišljao sam i o tome kako se svakom dižu dlačice na podlaktici na nešto drugo; kako nije svaki zvuk svakome isti i počeo sam zatim razmišljati o tome kako u stvari, slušamo glazbu i zvukove oko sebe… koliko je u tome bitan kontekst koji smo naučili prije?

Slušamo li glazbu samo ušima, ili srcem? Tijelom, nogama i rukama kojima mašemo dok plešemo, ili nam se nešto svidi ili ne svidi zbog,… previše mozganja.

Koliko je u našim ocjenama misli i sudova koje se ne tiču same glazbe, frustracija prema muškom ili ženskom glasu koji pjeva pjesmu, tekstu pjesme koji nas podsjeća na našu neprežaljenu ljubav ili primljeni šamar ispred osnovne škole, pad preko zida… Često volimo ili ne volimo pjesmu zbog koječega, možda najmanje zbog zvuka…

Dopuštamo li da nam na ocjenu neke pjesme, dakle zvuka ritma i melodije, utiče društveni kontekst često umjetno ili namjerno stvoren? Da li nam je pjesma bolja, lošija ili drugačija ako je izvođač crnac, rom, srbin, ili određene seksualne orijentacije? Što nas točno određuje kao ljubitelja narodnjaka, kao metalca, pankera, jazzera, što to govori o nama i zašto nam je bliža neka od tih etiketa. Općenito jeste li kad razmišljali zašto ljudi toliko vole ladice i odrednice.

Da li su vam odnedavno pjesme M. Jacksona mrske? Čujemo da ih skidaju sa emitacija? Nije mi namjera da branim tog pjevača, najmanje čin ako je uradio to što se priča, ipak, htio sam da „popričamo” malo o glazbi. Ima li njegova sad drugačiji „okus”? I ako saznamo sve o svima koji stvaraju glazbu hoćemo li ostati bez glazbe? Jer puno je umjetnika koji su iza svojih radova skrivali lica gadova da se pjesnički izrazim.

Osim glazbe, isto možemo reći i za filmove. U biti kao da su najveći umjetnici svoje iskre kreativnosti crpili iz droge, problema, nasilja, teških životnih priča. Tko zna kakve bi te pjesme bile bez tih backgrounda u kojima su plivali. A glazba?

Potvrđena je činjenica da određeni stil glazbe na ovaj ili onaj način utiče na nas, ujedno je točno i da su stilovi izrasli iz određenih društvenih konteksta i okruženja, kao spontana ili namjerna reakcija na određeni trenutak vremena. Odaslani i pokrenuti stilovi često započinju iz kruga ljudi kojima je zajedničko nacionalno ili neko drugo društveno pripadništvo, klasno, vjersko i slično.

Glazba je medij kojim se oduvijek predavala poruka, prvotno zasigurno bogovima, zatim potencijalnim partnerima jer su kroz glazbu i ples oduvijek ostvarivani odnosi, zatim se poruke prenose u političkom ili drugom smislu, što će reći da glazba jeste više od samog zvuka, i zanimljivo je pokušati razdvojiti i osvijestiti ovo klupko i doći do golog zvuka bez primisli i osjećaja da te sputava neki naučeni kontekst,…. slušati bez primisli, ako je to uopće moguće, to je možda lakše sa instrumentalima, ili stranim jezicima, iako nam ostaje drugih naučenih pred-ubjeđenja.

Za mnoge je pjesma samo oznaka u vremenu po kojoj se nečeg sjete, prve ljubavi, tuge ili radosti, neke godine, toplog ljeta. Često to i nisu „njihove” riječi, nego pjevači izgovaraju naše misli, identificiramo se s njima. Takve nam se najviše urezuju.

Ipak vratimo se na prvu misao. Što je nama u biti glazba, zvuk i pjesma.

I koliko će drugačije zvučati nakon ovog promišljanja.

 

Neprilagođen

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *