Lifestyle

Zidovi i rešetke slobode

Visoki su zidovi i čvrste rešetke zatvora slobode iz kojeg virim na sretnike koji upravo hrle na svoja radna mjesta, koja će ih okupirati slijedećih 340-tak dana, do sljedećeg „raspusta“.

Oni će, zabavljeni svakodnevicom, biti pošteđeni imanja previše vremena i provođenja ispraznih razmišljanja o suštini života, dok život bude protrčavao mimo nas.


Kad si slobodan, stižeš primijetiti puno toga, pa ti još više toga i smeta… iako, naravno, primjećuješ i one fine, lijepe stvari. Nažalost, te lijepe stvari ne možeš, ako bi i htio, dijeliti s drugima jer: ako im se javiš s plaže – a, oni već rade – ispada da provociraš; ako ih pozoveš u šumu – oni neće doći, jer nemaju vremena. Ostaje ti da lutaš sam i istražuješ sebe i okolinu…


Udubljen u to, često pronađeš u sebi koješta što ti se ne svidi. Nešto „pometeš“, nešto „gurneš pod tepih“ i lutaš dalje. Izmišljaš kojekakve ideje koje će spasiti svijet, dok se u sebi pitaš od čega i vrijedi li ga uopće spašavati, ako je i ugrožen. Sve su veći nevidljivi zidovi između tebe i drugih, a rešetke kroz koje viriš postaju monumentalne.

Prilično jasno shvaćaš razloge tome zašto se ljudima tako teško odmaknuti od svakodnevice.

Razumljivo je da – kao što i djeci teško pada odrastanje – je teško preuzimanje obaveza i poimanje svijeta oko sebe kao nečega drugačijeg od igre u pijesku.

Zaronjenih glava, u trku za koricom kruha, benzinom za auto i maskicama za mobitel, užurbano se mimoilaze ulicama gradova i strpljivo čekaju u redu za svoje dnevne doze antidepresiva koji ih štite od istih tih užurbanih gradova…

Hiperprodukcija raznih serijala, BigBrother klonova i vijesti po novinama s rukama razmazanim krvlju i udovima koji vire iz raznesenih automobila („pogledajte UŽIVO s autoceste“, ili: „trenutak eksplozije“) osigurava bezbrojne klikove ljudi željnih instant-uzbuđenja, a koje već u slijedećem trenu postaje daleka prošlost i čekanje na novu dozu nečega što će ih iznenaditi i konačno prenuti iz učmale svakodnevice.

Visoki su zidovi i čvrste rešetke mog zatvora, u kojem samujem uz pogled na tužnu prirodu koja čeka odstrijel ili zvuk motorne pile koja će kad-tad doći zbog nove gradnje. Ili novi požar koji će je brzim potezom prenamijeniti u građevinska zonu s počekom od 5 godina.


Kad-tad, ponekad, pojavi se još neki zatvorenik s kojim izmjenim poglede i mišljenja, pa se stupanj samotinje na tren smanji ili čak izgubi. I, čekamo… čekamo da kazna koju smo za nešto zaslužili mine… srećom, u najljepšem zatvoru koji postoji.

Izvor: Poriluk