Kultura

To bi i djeca u vrtiću bolje nacrtala

Izjava iz naslova se često čuje kao komentar na neku modernu umjetničku sliku, bila ona samo ekspresionistički i apstrahirani prikaz figure, interijera ili pejzaža, ili bila ona pak potpuna apstrakcija.

kazuo-shiraga-yokushi

Kazuo Shiraga: Yokushi

Jedna moja znanica je jednom prilikom mudro odgovorila na takav komentar: “E… nije baš tako. Ali uistinu, djeca nemaju ograničenja, nisu sputana, imaju slobodnu maštu koju im mi odrasli ugrozimo, pa i ta djeca na kraju postaju ograničena, sputana… a umjetnici poništavaju te granice sputanosti…”

Pablo Picasso je izjavio: “Svako dijete je umjetnik, no problem je kako ostati umjetnikom nakon što dijete odraste. Kao dijete sam crtao kao Raphael, no kad sam odrastao trebao mi je cijeli život da ponovno počnem crtati kao dijete.”

Vjerno prenošenje stvarnosti na platno svakako zahtijeva iznimnu vještinu. Hiperrealizam je razvio umijeće crtanja ili slikanja do te mjere da se nastala slika teško može razlikovati od fotografije. Ako su zadovoljeni estetski kriteriji, te ako slika poštuje neke likovne zakonitosti, možemo govoriti o iznimnom likovnom radu. U svakom slučaju, takvi radovi su odraz velike likovne vještine, savladanog umijeća crtanja i slikanja, te vjernog prenošenja viđenog na platno ili papir.

Mnogi ljudi vole baš takva djela iz razloga što odmah prepoznaju ono što vide (djelo ne traži od njih da urone u sliku, da je osjete i ne daj bože da možda u njima izazove neke čudne emocije, osjećaje slobode i nesputanosti, koje je bolje držati podalje od sebe), te se neposredno dive rezultatu za koji odmah pretpostavljaju da je odraz nekog talenta, ako ništa drugo onda tehničkog talenta.

jackson-pollock-night-mist-1945-ulje-na-platnu-99x183-cm

Jackson Pollock: Night Mist, 1945., ulje na platnu, 99×183 cm

Međutim, već prije sto godina Henri Matisse je izjavio: “Izum fotografije je oslobodio slikarstvo od potrebe da kopira prirodu, dopuštajući umjetniku da predstavi emocije na što direktniji i što jednostavniji način.”

Nekako u to vrijeme je i Wassily Kandinsky napisao: “Od svih umjetnosti apstraktno slikarstvo je najteže. Ono zahtijeva da znate dobro crtati, da imate izoštren osjećaj za kompoziciju i boje, i da budete istinski poeta. Ovo zadnje je najvažnije.”

Nešto kasnije Jackson Pollock je rekao: “Moderni umjetnik radi s prostorom i vremenom, te radije izražava svoje osjećaje nego što ilustrira.” Još je dodao: “Današnji slikar ne treba tražiti temu van sebe. Većina modernih slikara radi iz drugačijeg izvora. Oni rade iznutra.”

Dijelim mišljenje mojih kolega prethodnika. Često viđam slike koje prikazuju pejzaže, mrtvu prirodu, portrete, a da ne govorim o radovima hiperrealista. Divim se umješnosti izvedbe znajući da sâm ne bih znao na taj način nešto naslikati ili nacrtati. Ali tu moja fascinacija prestaje. Većini takvih radova, na žalost, nedostaje ona dubina, “duša” kako ja to volim reći. Kao da je autor svu svoju kreativnost unio u tehnikalije, a zaboravio prenijeti istinskog sebe, svoju nutrinu, kao da mu je promaklo otvoriti riznicu svoje duše i emocija te ih utkati u svoje djelo. Zato me tako često radovi tog tipa ostavljaju ravnodušnim.

henri-matisse-radost-zivljenja-1906-ulje-na-platnu-175x241-cm

Henri Matisse: Radost življenja, 1906., ulje na platnu, 175×241 cm

Umjetnici koji se usude igrati poput djece, te izraziti (dopustiti ekspresiju) svojih najdubljih emocija i stanja bića, ili još više, čak “kanalizirati” djelo iz nekih viših sfera, po mojem su mišljenju istinski umjetnici današnjice, pa makar im možda i nedostajalo nekih tehničkih vještina ili njihovi radovi po svojim likovnim elementima ne odgovaraju ustaljenim normama. Što je umjetnik više sposoban igrati se poput djeteta, vjerojatnije je da će i likovni elementi iz nesvjesnog naći svoj put da se izraze i spontano poslože. Poznato je da djeca imaju urođeni dar za kompoziciju slike ili crteža, bez obzira što je prikaz likova i objekata “dječji”, pojednostavljen i predstavlja formiranje simbola. Kasnije izgube taj dar, te ga u školi i na akademiji moraju ponovno učiti. No, velika je razlika radi li se samo o podsjećanju na izgubljeno i dolaženje u kontakt s izvorom tog “dara” ili se radi o čistom intelektualnom usvajanju. Velika je razlika nastaje li djelo iz mašte i kontakta s djetetom u sebi, a time i kontakta s onim većim kreatorom, ili nastaje iz pukog intelektualnog promišljanja, naučenih koncepata i forme.

Neugodno sam se iznenadio kad sam saznao da se od akademskih umjetnika traži da se pozabave vlastitim pristupom nekom likovnom elementu ili pitanju, te da se to naziva “rješavanje likovnog problema“.

Treba li se umjetnik igrati i zabavljati poput djeteta ili biti ozbiljan akademski građanin koji rješava probleme!? Na žalost, umjetnički elitizam ima za posljedicu da i “laici” gube kontakt s urođenom kreativnošću u sebi, pa ne samo da odustaju od izražavanja, već odustaju i od vjerovanja u sebe da mogu osjetiti i razumjeti umjetničko djelo.

Pa onda svoj ukus svedu na lako prepoznatljivo i razumljivo realno slikarstvo koje od njih traži samo površan odgovor “sviđa mi se” ili “ne sviđa mi se”. A kad se nađu pred kompleksnijim djelom, ustuknu s riječima “a ne znam ti ja ništa o umjetnosti, ne kužim se ja to”.

I za kraj, jedna zgodna anegdota na koju sam naišao. Netko je komentirao modernu umjetnost: “Pih, to bih i ja mogao nacrtati”. Drugi je odgovorio: “DA, ALI NISI!”