Želite maksimalno smanjiti rizik od aktualnog virusa i drugih patogena? Jedno je sigurno: vaša prva (i jedina) linija obrane od djelovanja štetnih mikroba je vaš imunitet. Maska i rukavice mala su zaštita u odnosu na ono što vam može pružiti vaš jaki obrambeni sustav – iznutra. Stoga poduzmite potrebne korake u njegovu jačanju. Nastavi čitati
Ovaj je post namijenjen onima koji vole putovati a obožavaju vino. Onima kojima nema boljeg predaha ili odmora osim uz čašu vina. Onima koji znaju da dobro vino uvijek ide uz dobru hranu i koje vole predivne prirodne i povijesne krajolike. Ako ste to vi, hedonista tog tipa, sigurni smo već imate kilometarski popis destinacija koje želite posjetiti, mi ćemo vam malo olakšati, ovih vinskih turističkih odredišta koja će vas uistinu oduševiti! Nastavi čitati
Bez obzira što se ovaj tekst neće pozvati na neka velika istraživanja, citirati poznate znanstvenike i navesti neke “pouzdane” izvore, hoćete li povjerovati i hoće li vas iznenaditi ako se kategorički bude tvrdilo da je odgovor na pitanje iz naslova pozitivan? Da! Jedemo zatrovanu hranu loše kvalitete koja štetno utiče na naše zdravlje.
Zašto? Tko nas to truje? Odakle ovakva smjela tvrdnja? Je li istinita ili je plod neke teorije zavjere? Istražimo odmah sami. I naravno, dajmo si odgovor gdje je mogući izlaz.
Krenimo redom. Pitanja je mnogo, a do kraja stranice mjesta je malo ? Hrane li se vegetarijanci zdravije od mesojeda? Možda. Slijedeći korak su vegani (za neupućene ne jedu ništa životinjskog porjekla – vegetarijanci jedu npr. sir, mlijeko, ono što nije samo meso, recimo), frutarijanci jedu samo voće i tako dalje… Hrane li se oni bolje od mesojeda?
Odgovor na sva ova pitanja je – opet- možda. Zašto? Stoga što su odgovori kao prvo osobni, nismo svi isti i ne paše svima isto. Ono što je u dosta slučajeva pravilo da se vegetarijanstvo pojavljuje kod onih koji su, recimo, osvješteniji o bićima oko sebe, pa recimo, brinu za životinje, iako nije rečeno da se drugi ljudi ne brinu.
Recimo da je riječ o nekakvoj većini slučajeva, upitno je li dokaziva, ali to i nije bitno za naš tekst, osim u dijelu da se kao vegetarijanci u prosjeku više brinu za okoliš i odnos sa drugim bićima. Čini se da je to u principu, u većini slučajeva istina.
Samim time brinu se i za sebe. Hranimo li se stoga bolje ako smo vegetarijanci? Možda…recimo da više pazimo, pa je valjda i rezultat nekakav. Ipak, finalni odgovor je puno dalje od ovog zaključka na prvu loptu.
Odgovor je totalno negdje drugdje…
Već jako dugo vremena ljudi se ponašaju kao nametnici na planeti. U filmu Matrix jedan od dijaloga (Agent-Morfeus) govori o tome kako su ljudi virus, rak ovog planeta, osvoje teritoriju i kad ju iscrpe prelaze na slijedeću. Ima puno istine u tome.
Evo, priča se o koloniziranju drugih planeta, a ni ovu ne znamo sačuvati. Zadovoljavajući svoje sitne želje, trčeći za udobnošću i ugodom, crpimo resurse, misleći da je jedina cijena toga ona istaknuta na opisu proizvoda, zaboravljajući da iza toga ima još puno vrsta naplate.
Svaka umjetno stvorena potreba ima svoju “drugu cijenu”- cijenu koja nije istaknuta.
Posuđujemo te resurse, planetu od naših unuka, ostavljajući im otpatke, deterđentima zatrovane izvore, uništene šume, a sve pod izgovorom da bi oni imali udobniju budućnost, kuće, aute, mobitele, ogromne televizije i živjeli sretno.
Svaki deterđent, svaki sapun, svaki dim od auta (koje voze i vegani, nemajući izbora) odlazi u more, rijeke, zrak – trujući životinje, ptice, ribe, pa i zelenilo. I eto nam više odgovora u jednoj rečenici. DA! zatrovano je; Tko truje? Pa mi sami.
Svaki naš pokret u modernom društvu udarac je svemu oko nas, uključujući našu hranu (jer na kraju lanca krug se zatvara). Nema teorije zavjere, samo praksa naših djelovanja i akcija/reakcija koja bi se narodski nazvala – jedemo ono što pos…bacimo oko sebe. Zatrovani smo sami do srži. Tijelom i mislima.
Zaista se trudim biti pažljiv i misliti o tome kako se ponašam koristim ekološke (nadam se, tako su mi rekli) deterđente i to u malim količinama, i opet uz sav trud, na kraju dana izbacim u baju vrećicu smeća sa nekoliko drugih vrećica, najlončića, kutijica… koje ti jednostavno uvale u ruku na tržnici, u marketu ili gdje god, kao da su plaćeni po izbačaju svake vrećice.
I onda vidiš na internetu sliku životinje zapletene u te iste vrećice i srce te zaboli, ako ga imalo imaš.
Evo na zalasku ljeta, čitam komentare o prekrcanosti turistima. Osim ponešto novca, ostavili su hrpe smeća, na odlagalištima koja su pretrpana, ali i u prirodi, na plažama, u šumama.
Potrošili su (u ovom sušnom ljetu) ogromnu količinu vode za tuširanje 3x dnevno, za bazene, a onu drugu količinu su isprljali šamponima, glisiranjima, uljima iz čamaca. Ide dok ide, traje dok traje.
A sve rade za svoju djecu koju jako vole. Što ona mogu naučiti od svojih roditelja? Samo ono što roditelji znaju.
I tako slijedeći put kad kupujete ribu, zapitajte se kojeg je deterđenta puna, kad se uhvatite salate sjetite se ispušnih plinova vašeg auta i umjetnih gnojiva. Kad pročitate o ratovima, koji osim što ubijaju ujedno i prljaju, sjetite se da i vaš novac (kroz poreze) kupuje oružje.
Da, našoj su državi u proračunu značajni prihodi od strane prodavača oružja, izvozimo “pohvalne” količine. Čudi li onda što kao reakciju na akciju – dobijamo izbjeglice nazad?
Da, slažem se da si mislima da je hrana nečista, tim negativnim mislima radimo potencijalnu podlogu za bolest , ipak, to je jedini put da se počnemo ponašati drugačije. Bacanjem činjenica pod tepih, hrana neće biti čišća, jer mi u sebi jako dobro znamo ovu priču.
U kolektivnoj smo tendenciji laganog samoubistva, izazvanog podsvjesnom reakcijom na svoje ponašanje. I krajnji je čas da se probudimo. I prestanemo graditi udobnost za našu djecu na način da ih ta udobnost možda ne dočeka. Dočekat će ih “kredit” koji će morati otplaćivati. Na više levela ne samo u banci.
Dolazeći do trenutka kad treba dati odgovor, rješenje, u biti uviđam da je već sve rečeno. Osvještavanjem postupaka ubrzo ćemo prestati tražiti zdravu hranu, ona će pronaći nas, posvećivanjem hrane posvetit ćemo i sebe, željom da sve krene na bolje (i akcijom u tom smjeru) dati ćemo i impuls namjere svemu oko sebe da se pokrene u tom pravcu.
Mnogi narodi i mnoge vjere imaju običaj pomoliti se pred jelom, posvetiti hranu. Previše naroda na raznim stranama svijeta tako radi, da bi to bilo slučajno. Istovremeno, zapadnjački čovjek baca hranu u sebe i oko sebe na svakom uglu, i u gradovima nam ne postoji sto metara praznog hoda bez trgovine ili pekare, kao da ćemo svi umreti od gladi i kao da na ništa drugo ne mislimo.
Jesmo li zaista toliko ovisni, toliko gladni, toliko bezobzirni prema sebi? I odakle seže ta ovisnost, koje emocije skrivamo iza trpanja u sebe?
I, kažete, šta ako se ovaj zakotrljali kotač ne zaustavi? Pa, u tom slučaju rješenje imaju ona dva predsjednika koja se nabacuju zasad rječima, a ubrzo moguće i gljivama (atomskim). Pripremite paštu, stižu gljive;-). Na nama je izbor, vjerovali ili ne. Vaša misao čini promjenu. Vaša akcija reakciju. Uvijek. Čak i kad mislite da to nije tako.
Onaj tko truje ili liječi smo mi sami, iako ponekad prst ukazivanja krivnje zapne na pokazivanju nekog drugog.