Duhovnost i mistika

Kako se nosimo sa bolestima naših najbližih

Traženje krivca česta je ljudska reakcija za raznorazne  životne okolnosti, a pogotovo kada se bolest zareda u našoj kući, odnosno kod naših najbližih.  Često tada okrivljujemo Boga koji nas ne voli ili nas pak kažnjava , zlu sudbinu, uroke…

Kako se nosimo sa bolestima naših najbližih

Ljudi se očigledno razlikuju po tome kako ih i na koji način pogađaju negativni i bolni događaji poput gubitka voljene osobe, neprihvaćenosti u društvu zbog bolesti voljene osobe.

Nekada je doista čini se lakše prihvatiti vlastitu bolest nego tuđu.

Postavljamo si pitanja:

bds-iss1“Zašto baš ja?“ „Zašto  baš moje dijete ?“, “Zašto baš moji (roditelji, supruga ili suprug)?“,  „Zašto on ili ona, a ne ja?“, „Zašto Bog sudbina ne uzme mene?“ ili  “Zašto me Bog ili sudbina kažnjava ?“

Iako nema sumnje da većinu od nas izrazito jako pogađa bolest naših bližnjih i najbližih, to ipak ne opravdava takve osobne zamjenice. Takve izjave naime pokazuju kako osoba kojoj se netko bližnji razbolio, ne misli ponajprije na bolest  niti na to kako se ta oboljela osoba osjeća, već vidi isključivo i samo svoje osobne tegobe koje je izazvala ta situacija.

Ta bolest zapravo ruši sve planove takvoj osobi.  U pravilu riječ je o vrlo egoističnim osobama, koje smatraju da se to njima nije smjelo dogoditi. Pri tome žaleći svoju tešku sudbinu, i ne spominju svog bolesnog supruga, dijete ,roditelja koji se nosi sa tom bolešću.

Ako smo čvrsto uvjereni  da svaka soba ima pravo na sreću  onda ima pravo i na nesreću. Kako god to grubo zvučalo, to je činjenica. Postoje neka bolesna stanja koja smo svojim ponašanjem, svojom neodgovrnošću prizvali u svoj život.

Reći ćete to je drugo, kada se bolest događa tvom djetetu ili nekom tvom bliskom, to je strašno… Opet ću biti gruba pa ću reći: bol i tuga je na žalost prirodno stanje ,naravno ako ne traje dugo. Jer ako želimo pomoći bolesnoj osobi, ne smijemo si dozvoliti taj luksuz da jadikujemo i kukamo sa njom jer ta osoba neće imati nikakve osobite koristi ni pomoći od nas. Da nebi pobrkali pojmove; jedno je empatija  a drugo je kukanje. Želite li pomoći, morate znati povući emocionalnu granicu, što nije uvijek lako.

Bolest djeteta teško se prihvaća u obitelji. Pogotovo se sa njom teško mire roditelji. Međutim baš zbog toga što je to vaše djete ili djete nekog vama bliskog, treba dati najbolje od sebe.

Kada je riječ o bolesti djeteta ili o nekom određenom nedostatku, roditelji se često stavljaju u ulogu krivca, traže krivca i naravno sve bi dali da ga nađu.  I ako ga ne nađu, trude se i što je najgore nadaju se da će ga ipak pronaći. Zovu vidovnjake. Pretražujući  genetiku svojih predaka, često se dogodi da prebace odgovornost  na njih, a pogotovo najčešće na pretke svog supružnika ( po sistemu „ma dobro ja znam kakva je tvoja obitelj ili kakav je bio tvoj djed“) Tražeći tako krivca i prebacujući odgovornost na tog nekog pretka ili na lošeg liječnika, zaboravljaju ono najvažnije, a to je bolest svog djeteta i kako se to dijete osjeća.

Zašto baš ja?

Često takva djeca izrastu i postanu vrlo povučene osobe  ili se pak osjećaju kao višak u društvu. Jer imaju izgrađen osjećaj da su i svojim roditeljima bili teret.

Umjesto da se pitate „Zašto baš ja“ ili da proklinjete svoju sudbinu, Boga, pretke i srušite vlastiti brak,  zapitajte  se: „Što ja mogu iz ove situacije naučiti?“,  „Što trebam promjeniti kod sebe da bi postala/o humanija, strpljivija, opreznija  a možda čak i mudrija osoba.“ Na što mogu utjecati da moje dijete ne pati, a što trebam prihvatiti?“

Pružite ljubav koja će iscijeliti dušu vašeg  djeteta pa i vašu. Prihvatite odgovornost.  Nemojte smetnuti s uma da ono što sijete, to ćete i požnjeti. Djeca pamte više i duže nego što vi mislite.  Jednoga dana će postati odrasli ljudi.

Odgojiti čovjeka koji nema komplekse i uspješno se nosi sa svime, pa i sa nekim kroničnim oboljenjem  je veći uspjeh nego uspješno pronaći krivca.