Kultura

Recenzija: Povratak Srđana Tucića, u režiji Arije Rizvić

Eurokaz, ADU i Hrvatska kuća Zagreb donose inovativan prikaz tradicionalnog teksta, drame „Povratak“ Srđana Tucića, u režiji  Arije Rizvić, studentice kazališne i filmske režije, ADU Zagreb.

Univerzalna ljudska tema odlaska u potrazi za boljim životom u tuđinu (jer trava je negdje daleko uvijek zelenija) preslikana u slavonsku i hrvatsku zbilju nekad, a i sad…

Trbuhom za kruhom kreće se u bolji život, planira izlaz iz svakodnevice koja je oskudna, bez spoznaje o tome kakav je život tamo, negdje daleko…

Odlazak ostavlja traga na onome koji odlazi, ali i na onima koji ostaju. Svi zamišljaju nemoguću stvarnost da će biti bolje ako se napravi iskorak iz onog starog, po znatog…

Relativno jednostavan i emocijama nabijen tekst donosi novu viziju redateljice koja je svoj stil izgradila uz pomoć prof. Branka Brezovca, spajajući inovativnu kreativnost s poznatim kazališnim izričajem mentora, koji mladoj autorici dodaje kvalitativni iskorak u budućnost modernog hrvatskog teatra.

Rezultat je odlična predstava koja spaja prošlost i sadašnjost, tradiciju i moderan život, sa sjajnim glumačkim rolama, bilo da se radi o već provjerenim glumačkim imenima poput Žarka Potočnjaka i Suzane Nikolić ili o mladim glumačkim nadama Tesi Litvan i Marinu Klišmaniću.

Centralna osobnost ove drame je Ivo, kojemu je glumac Jasmin Telalović potpuno i bezrezervno udahnuo dušu, stvarajući lik kojem vjerujemo i s kojim suosjećamo svakog trenutka predstave, do samoga kraja.

Ovo je predstava u kojoj nema sporednih likova – svaki, pa i najmanji lik svojim postojanjem sudjeluje u priči, važan je za zaplet, razrješenje i pouku predstave.

Redateljica je svojom jasnom vizijom uobličila zanimljivu i kvalitetnu cjelinu likova, pjesme Ladarica, glumačke međuigre, gdje se glumci kreću između pokreta, šutnje, grča, plesa, plača, smijeha, sve u istom trenutku.

Stilizirani starinski kostimi iz radionice Mine Petre, nepogrešivo smještaju likove u slavonsku ravnicu, svjetlosni efekti iz tame donose viziju svjetla koja zapravo nema snage da se probije u bolji život.

Scenografija uobličena u kocku, koja stvara različitost interijera samim svojim okretanjem, žičano-kockasti rekvizit u kojemu se zarobljavaju likovi, odnosi i radnja, često uobličena u simbolu križa, žrtvovanja, iz kojeg je nemoguće pronaći izlaz…

Koliko se god pričalo da je u glazbi i kazalištu sve već viđeno, napisano i doživljeno, neke stvari donose sasvim drukčije viđenje i novi pogled na život i stvarnost.

Mlada redateljica Arija Rizvić i nove nade hrvatskog glumišta su dašak vjetra u jedrima starog kazališnog jedrenjaka – nova imena od kojih još puno očekujemo…