Gdje je nestalo blagdansko veselje i je li Grinich ukrao Božić

“Božić bi morao biti vri jeme radosti, opojna mirisa cvijeća i vina, ugodna ćaskanja, lijepih uspomena i oživljenje odanosti. No, ne bude li svega toga, bit će dovoljna ljubav.”  Jesse O´Neill

Mlađi naraštaji znaju samo za ovo što se sada događa – šarenilo, jurnjava, nervoza, petarde, buka u vrijeme koje bi trebalo biti najveselije i najmirnije.

Stariji se sjećaju radosti očekivanja adventa i Božića, jednostavnih, skromnih obiteljskih proslava i simboličnih darova, sjećaju se mirisa bora koji se širio svakim domom, uz miris kolača i kuhanog vina, dolaska rodbine i prijatelja.

bozic
Gdje je nestalo blagdansko veselje i je li Grinich ukrao Božić

Prosinac se željno očekivao tijekom cijele godine jer to su bili dani opuštanja, veselja, druženja, zaokruživanja jedne kalendarske godine i ulazak u nešto novo, uvijek se vjerovalo – sretnije i bolje…

Običaji druženja i okupljanja dragih ljudi osobito su se isticali u božićno vrijeme jer radost rođenja Sina Božjega bio je razlog da se veselje podijeli i proširi na cijelu zajednicu.

Ne samo što su obitelji proslavljale zajedno, radosno i sklad- no, ti su dani još unatrag nekoliko desetljeća odisali potpunim mirom.

Čak i susjedi koji su bili skloni razmiricama, nekako su tih dana pokušali biti otvoreniji i pozitivniji ili barem stare svađe odgoditi za neko drugo vrijeme.

Ljudi su bili pažljivi jedni prema drugima, darivalo se jedn os tavn o i skrom n o, i djecu susjeda darivali su čokoladom, ja bukom, narančom ili mandarin om, jer na kontinent u tih dragocjenih plodova u zimsko vri jeme ni je bilo napretek. I roditeljski darovi bili su daleko od raskošnih – lutka, rukavice ili šal.

 

Na darove se ni je trošilo toliko n ovca, ali obilja na blagdanskom s tolu ni je smjelo nedos tajati.

Danima prije Božića pekli su se suhi kolači, oni koji mogu duže stajati i koji su baš na Božić dostigli savršenu mekoću i okus. Orasi u kolačima bili su obvezni, a voćne ili čokoladne torte pekle su se na Badnjak, da budu fine i svježe.

Badnjak se proslavljalo bakalarom ili šaranom, za Božić je bila obvezna prasetina, domaća juha i sarma.

Nazivnik prijašnjih Božića bilo je blagdansko veselje i zajedništvo, a u novije vrijeme sve je to prilično drukčije…

Shopping stampedo

Još prije 10-15 godina mogli smo se smijati Arnoldu Schwarzeneggeru u filmskoj komediji Luda božićna zvona (Jinglle all the way, SAD, 1996. godine) u kojoj glumi prezaposlenog oca koji zanemaruje svoga sina i kao iskupljenje za cijelu godinu nedolaska na treninge i priredbe obeća mu kupiti za Božić najpopularniju igračku akcijskog junaka Turbo-mana. No, po običaju, zauzet poslovima zaboravi svoje obećanje i kad se sjeti, ubrzo sazna da je igračka rasprodana i da će je morati tražiti po cijelom gradu kako ne bi još jednom razočarao svog dječaka.

Potraga za Turbo-manom pretvara se u bjesomučnu jurnjavu po trgovinama, cestama i cijelom gradu, u bespoštednu borbu s drugim očevima koji žele baš tu igračku što je gotovo rasprodana…Kako je potražnja za igračkom uvelike nadmašila proizvodnju, Arnold se kao pravi Turbo-man mora suprotstavi- ti svima koji mu stanu na put, ako želi sinu darovati tu jedinu preostalu igračku…

Film je pun nevjerojatnih i smiješnih prizora, a na kraju, obuzet duhom Božića, otac shvaća da istinske vrijednosti leže u obitelji i zajedništvu, a ne u darovima koje im donese, te odlučuje da će ubuduće raditi manje, a više vremena provoditi sa svojim sinom i ženom.

Kad je film sniman, a i nekoliko godina poslije, u Hrvatskoj se ta jurnjava i ludilo nisu mogli ni zamisliti, činilo se da je tako nešto moguće samo u Americi…

No, već nakon nekoliko godina sho ping s tampedo i t urbomani ja zavladali su i u gradovima diljem Hrvatske. Trošilo se na sve strane, peglale kartice i nije se pitalo što koliko stoji niti ima li novca za to.

Ulazilo se u kredite, kupovalo na rate, ulazilo u do pušteni minus na karticama, kupovalo sve što treba i ne treba, darovi su se mjerili cijenom, hrana kupovala i velikim dijelom bacala…

Tjedan dana prije Božića bilo je nemoguće obaviti kupnju u velikim robnim centrima bez goleme gužve, parovi su često gurali velika kolica dupkom puna, svako po jedna! A dan-dva prije početka blagdana na ulascima i izlascima iz grada stvarane su kilometarske kolone kakve smo navikli gledati samo u vrijeme godišnjih odmora.

Mnogo gužve, mnogo nervoze, mnogo jurnjave i mnogo trošenja, a blagdane se dočekivalo umorno i nervozno, dobra se volja do Badnjaka i Božića već potrošila.

Tako je bilo sve do unatrag tri-četiri godine kad su ljudi, pritisnuti krizom, morali smanjiti blagdanske troškove i kupnju, praćenu besmislenim i nepotrebnim trošenjem novca.

Sada se čini da se svijest ljudi počinje mijenjati – da se vraćamo izvornim, duhovnim, pozitivnim odlikama Božića. Čini se da više postajemo svjesni toga da kupimo li adventski vijenac, čestitku ili božićni dar od kreativaca iz naše okoline – pomažemo dobru energiju kreativnosti stvaranja i produktivnosti umjetnika koji se kreću unutar naše zajednice.

Pomažući energiju kreativnosti, stvaranja i pozitive, širimo energiju dobra i pomažemo ljudima iz svoje okoline da ostvare svoj životni san, realiziraju svoj talent i podijele ga s drugima na obostrano zadovoljstvo.

Željka Tokić i Dan Šercar

Iz knjige “Anđeli Božića i božićni običaji”

Željka Tokić

Duhovni učitelj, savjetnik i terapeut

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *