Filmovi | Kultura

Luis Bunuel: Svijet snova i nagona

Luis Bunuel, francusko – meksički redatelj iznimnog filmskog opusa, rođen je u španjolskoj pokrajini Aragon (Calanda) 22. veljače 1900. godine u obitelji imućnog trgovca kao najstarije od sedmero djece. Predstavnik je nadrealističke struje na filmu, kritičar suvremenog građanskog društva i zaljubljenik u iracionalno.

Kao sedmogodišnjeg dječaka šalju ga u isusovačku školu u Zaragozu. Za vrijeme studija u Madridu, upoznaje se sa filmom, piše filmske kritike te otkriva svoju duboku sklonost snovima.

„Kad bi mi rekli: ostaje ti dvadeset godina života, što želiš raditi dvadeset četiri sata dnevno svakog dana koji ti je ostao? Ja bih odgovorio: dajte mi dva sata aktivnog života i dvadeset dva sata snova, pod uvjetom da ih se mogu sjetiti – jer san postoji jedino u sjećanju“, govorio je.


U Pariz odlazi 1925. godine. Ondje se povezuje sa nadrealistima (književnik Andre Breton, slikar Salvador Dali i dr.).

Susret s nadrealizmom sublimira u jednoj rečenici:„Bio je to divan, poetski korak u mom životu i velika životna lekcija.“
Filmovi Fritza Langa („Umorna smrt“, „Nibelunzi“, i „Metropolis“) utječu su na njegovu konačnu odluku da snima filmove a druženje sa slikarom Salvadorom Dalijem urodit će zajedničkim scenarijem za film prvijenac: „Andaluzijski pas“(1929.), remek djelo filmskog nadrealizma.

Autori su inspiraciju pronašli u snovima kako bi izbjegli bilo kakvu racionalizaciju.
Godinu dana kasnije, pod pokroviteljstvom vikonta de Noaillesa, nastaje drugi Bunuelov film „Zlatno doba“, cinična kritika građanskog društva u kojoj dvoje ljubavnika nikako ne uspijevaju voditi ljubav- razne društvene konvencije ometaju ih u tom (naizgled) jednostavnom činu.

Motiv nemogućnosti ostvarenja jednostavne radnje (izaći iz sobe, otići na večeru, osjećati zadovoljstvo u seksualnom odnosu) Bunuel će koristiti i u nekima od svojih kasnijih filmova (Anđeo uništenja iz 1963., „Diskretni šarm buržoazije iz 1972. „Taj mračni predmet žudnje“iz 1977.).
„Zlatno doba“ ocijenjeno je kao film koji vrijeđa moral i čudoređe pa je, ubrzo nakon prikazivanja, u atmosferi bučnog negodovanja, cenzuriran. Bila je to najduža cenzura u povijesti filma ali ne i jedina u Bunuelovoj redateljskoj karijeri.

Film „Viridiana“ (1961.), adaptacija romana „Halma“španjolskog pisca Benita Peresa Galdosa, također je cenzuriran. Bunuela optužuju za blasfemiju i opscenost a Crkva ga ekskomunicira.

„Viridiana“ je žanrovski kombinacija drame i crne komedije u kojoj se jasno sugerira na beskorisnost religije i kršćanskog milosrđa. Iako je u Španjolskoj prikazan tek dvije godine nakon Francove smrti, film je na festivalu u Cannesu 1961. godine nagrađen Zlatnom Palmom.
Sličnim temama, ali iz drugačije perspektive, bavi se u Nazarinu iz 1958., također adaptaciji Galdosovog romana te u Šimunu pustinjaku iz 1965. godine. Potonji govori o životu neobičnog sveca iz 4. stoljeća koji je proveo trideset sedam godina na vrhu jednog stupa kod Alepa u Siriji hraneći se samo sa nekoliko listova zelene salate koju su mu dodavali u košari.

Legenda kaže kako je Šimuna posjećivao đavao i na razne načine pokušavao ga navesti da siđe među ljude. U posljednjim scenama filma pratimo Šimuna u jednoj diskoteci u New Yorku. „Šimun pustinjak“ ujedno je najviše nagrađivan Bunuelov film.
Valja spomenuti i dokumentarac „Zemlja bez kruha“(1937.) u kojem prosvjeduje protiv neljudskih uvjeta života u Las Hurdesu, planinskoj oblasti Estremadure gdje žive ljudi kojima je svjež kruh nepoznata stvar.

Ovaj film i otvorena suradnja s republikancima svrstavaju ga u red protivnika francovog režima pa 1939. godine, nakon poraza republikanaca, odlazi u dugotrajan egzil- iz Pariza u Ameriku da bi se na kraju skrasio u Meksiku.
U tzv. meksičkoj fazi (1946- 1964) snima dvadeset filmova od ukupno trideset dva u karijeri. Neki od njih su: „Gran Casino“, „Los Olvidados“, „Susana“, „Robinson Crusoe“, te već spomenuti „Nazarin“, „Viridiana“, „Anđeo uništenja“, „Šimun pustinjak“ i dr.)


Francusku fazu započinje Dnevnikom jedne sobarice iz 1963. godine: slijedi „Ljepotica dana“ (Belle de Jour) iz 1966.; „Mliječni put (La Voie Lactee) iz 1969.;„Tristana“ iz 1970. opet po Galdosovom romanu-pismima, zatim „Diskretni šarm buržoazije“ iz 1972. za koji dobiva Oscara za najbolji strani film pa „Fantom slobode“ (Le fantom de la Libertee) iz 1974. i posljednji njegov film „Taj mračni predmet žudnje“(Cet obscur objet du desir) iz 1977. godine.
Školovanje kod isusovaca ostavilo je velik utjecaj na njegov privatni i profesionalni život kasnije, profilirajući ga ne samo kao subverzivno religioznog autora i ateistu nego i kao jednog od tvoraca erotskog filma.

U Ljepotici dana, filmu za koji dobiva Zlatnog lava u Veneciji, s nadrealističkom preciznošću opisuje erotska maštanja mlade žene (glumi je Catherine Deneuve) koja izlaz iz svog sterilnog života pronalazi u svijetu fantazija i bordela. U suptilnoj igri pokreta i izraza glavne junakinje teško je sa sto postotnom točnošću tvrditi što je stvarnost a što san: ista glumica glumi dvije uloge- suprugu i prostitutku.

U svom posljednjem filmu, „Taj mračni predmet žudnje“, ekranizaciji romana „Žena i njena igračka“ , dugo nakon Zlatnog doba, govori o nemogućnosti posjedovanja ženskog tijela te fantastično opisuje požudu koristeći dvije glumice koje glume različite osobnosti jedne žene.
U toj fazi Bunuel stvara u uznapredovaloj gluhoći, ispreplićući privatni život sa filmovima. Inspiraciju često nalazi u barovima.

Unutra je moralo biti tiho, dovoljno mračno i udobno. Bilo kakva glazba bila je strogo zabranjena. „Događalo bi mi se da mislim o obiteljskim stvarima i prozaičnim planovima. Odjednom bi se pojavila radnja: osobe koje su govorile i iznosile svoje sukobe, svoje probleme.

Znao sam se smijati, sam u svom uglu. Ponekad bih osjetio kako bi neka neočekivana radnja mogla biti korisna za scenarij i trudio sam se, sa manje ili više uspjeha, upravljati svojim budućim idejama.“.
Vjerovao je u slučaj kojeg oslobađa mašta- prva čovjekova vrijednost.
Umro je u Meksiku 29.srpnja 1983. godine.

Literatura: L. Bunuel: Moj posljednji uzdah, knjiga
https://hr.wikipedia.org/wiki/Luis_Buñuel

Save

Save

Save