Lajkamo se?!

“Ja volim svoj kompjuter jer svi moji prijatelji žive u njemu!”
(Nepoznati internet-autor)

Je l’ nitko ne pamti kakav je život bio prije? Prije čega? Računala, interneta, mobitela, Facebooka…

Ponekad se osjećam kao dinosaur!

“Ja volim svoj kompjuter jer svi moji prijatelji žive u njemu”, slikaGdje je nestalo druženje, gdje su nestali susreti, gdje je nestao razgovor?

Lajkamo si, šaljemo srca, medvjediće, mačkice, ružice, smajliće, kao zamjenu za kontakt i dodir, kao zamjenu za istinske ljudske emocije, kao zamjenu za život…

Šaljemo jedni drugima mudre rečenice davno umrlih ljudi, trudeći se da budemo što pametniji, skrivamo se iza tuđe mudrosti jer nismo dovoljno hrabri da slijedimo svoju vlastitu mudrost i intuiciju, glumimo da imamo život iza ekrana, a živimo od lajka do lajka, od pozitivnih komentara…

Gdje se susreću pogled i dodir

“Ja volim svoj kompjuter jer svi moji prijatelji žive u njemu”, slika2
Lajkamo si!?

A život je tu, negdje, gdje se susreću pogled i dodir, gdje ne moramo ništa pričati, a opet se razumijemo ili ipak razgovaramo da bi objasnili tko smo, što smo i kako se osjećamo…

Koliko god branitelji moderne komunikacije pričali o tome kako je uobičajeno da svi, poznati i nepoznati na internetu budemo na TI, kako je u redu sve pisati malim slovima, bez točke, zareza, uskličnika…Kako pravopis nije bitan, kako je to moderno druženje koje izbjegavanjem gramatičkih formi dokazuje prisnost…

Zaboravljamo svoj jezik, služimo se engleskim, a i njega kratimo do besmisla, pa nam djeca odrastaju polupismena ne znajući napisati tri suvisle rečenice na materinjem jeziku!

On meni pošalje srce ili smješka koji namiguje uz Xmas, a ja njemu napišem U2

Pa si vi sad prevodite što smo jedno drugom rekli! J

Da ne bude zabune: nisam bila na Titaniku i nešto sam mlađa od dinosaura! =D

Samo volim riječi, volim njihovu dubinu i višeznačje, volim ljudski pogled i dodir, volim i prijatelje s kojima se pozdravljam preko interneta jer se ne možemo susresti svaki dan, ali onaj susret okom u oko, onaj predivni zagrljaj, nikad ekran neće moći zamijeniti… <3

Željka Tokić

Duhovni učitelj, savjetnik i terapeut

1 Comment

  • Tako je! 🙂
    Nekima dobro dodje virtualno druzenje. Bolesni i oni koji su iz nekog razloga udaljeni i sami, trebaju ovo internetsko druzenje. Ali, nestala je knjiga, kao i pismo.. i dodir!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *