Duhovnost i mistika

Kako gubimo emocionalnu nevinost

Ljudi su sami po sebi vrlo osjetljiva bića. Emocionalni smo. Zato sve oko sebe zamjećujemo emocionalnim tijelom koji je nekako nalik radio prijemniku  koji se može ugoditi  da zamjećuje  ili da reagira na određene frekvencije. Normalna frekvencija ljudskog bića je frekvencija ljubavi ili  uživanje u životu.

To nam je priroda dala. Kao djeca  ne posjedujemo  nikakvu definiciju ljubavi kao apsolutnog  načela; jednostavno živimo.

Emocionalno tijelo posjeduje alarm koji  nas obavještava da nešto nije u redu. Isto to vrijedi i za  fizičko tijelo, ono posjeduje sustav za uzbunjivanje kada nešto s našim tijelom nije u redu. To nazivamo bolom. Kad osjetimo reagiramo, ali svakako nešto nije u redu. Kada proradi alarm u emocionalnom tijelu proizvodimo strah, to je zato što nešto nije u redu.

nevinost---2Emocionalno tijelo zamjećuje emocije ali ne kroz oči. Emocije zamjećujemo putem svog emocionalnog tijela. Djeca recimo tako neke ljude jednostavno ne prihvaćaju, a u nečijoj se blizini osjećaju toliko sigurno da sklapaju prijateljstva na mah. Djeca lako ili lakše mogu osjetiti  kada je netko u našoj blizini bijesan, jer tog trena njegov sustav za uzbunjivanje šalje informaciju  “na krivom  si mjestu, idi od tuda”.

Djeca jednostavno osjećaju emocije – njihov razum ne dovodi ih u pitanje, zato neke ljude prihvaćaju  a neke jednostavno zaobilaze.

Emocionalna nevinost

Učimo se biti emocionalni prema emocionalnoj energiji svoga doma i prema svojim osobnim  reakcijama na tu energiju. Zbog toga dvije će sestre u određenim situacijama različito reagirati a sve zbog toga kako su se naučile obraniti ili prilagoditi u različitim okolnostima. Kada u našoj kući vlada nesklad, naše emocionalno tijelo mijenja frekvenciju, energija koja vlada u našem domu uskladiti će naše emocionalno tijelo na tu frekvenciju i više nije na frekvenciji  normalnoj za ljudsko biće.

Ako živimo u domu u kojem je laž, nepoštivanje, mi  se na emocionalnoj razini učimo biti isti s onima koji nas okružuju. Čak i ako nam kažu da ne budemo kao oni,  emocionalna energija tih ljudi nas uči da svijet gledamo sličnim očima.

Gubimo svoju nevinost, svoju slobodu, sreću, i sklonost prema ljubavi. Svi  imamo  mogućnost da se vratimo  izvoru  i da živimo u skladu s istinskim vibracijama koristeći svoje prirodne resurse ali ne na štetu sebi i drugima oko sebe. Kada  bi se jednostavno sjetili kako smo se igrali  loptom ljubavi kao djeca smo se mijenjati, igramo igru vanjskog sna – počinjemo zamjećivati drugu stvarnost, nepravde, emocionalnu  bol. Ranjeni  smo, jer osjećaj nepravde nalik je nožu koji u glavi otvara emocionalnu ranu  koja se može inficirati.

Loša emocija

Što je to u čovjeku da svjesno u sebi drži lošu emociju, a njegov sustav za uzbunjivanje ga je obavijestio da tako radi loše.

Sad bi bilo uredu da se zapitamo kome ili bolje reći zašto opraštamo? Neki će prije a neki kasnije shvatiti vrijednost i mudrost opraštanja. Zar nismo dovoljno svojim emocionalnim reakcijama zapostavili svoje instinkte i pravimo se pametni igrajući igru odraslih moćnih  razumnih stvorova punih emocionalnog otrova. Jeste li se ikad zapitali čemu služe ratovi? Moćnici se igraju prebacujući svoj emocionalni otrov kao djeca loptu. Smo što ova “lopta” raste dok na kraju ne eksplodira.

Postoje naravno ljudi koji bez loših emocija; boli ili straha “ne mogu”. Netko će reći da  jednostavno  ne znaju za bolje pa je to razlog. Ja u to ne vjerujem. Kako možeš  ne znati nešto s čim si se rodio. Kad govorimo “običnim” ljudima ista je priča kako smo zapostavili samo svoje emocionalno tijelo, ljutnja  i tuga je toliko normalna da se pametno biće zvano čovjek nesvjesno  širi ne znajući  koliko je taj otrov u rani opasan i kako buja. Koliko ste puta čuli: “odrasli ne plaču  to je sramota”. Pitam se da li je sramota živjeti u siromaštvu pored tolikog obilja, da li je sramota ili glupost živjeti u bolesti kad možeš u zdravlju.

Zašto kada odrastemo kad se toliko zaprljamo emotivno, mentalno i fizički tako teško izgovaramo riječi: volim  te, oprosti, molim, hvala, cijenim te i poštujem?

Pravda i krivda

Zamislite da ste dijete staro tri godine i igrate se s drugom djecom na livadi, uz livadu je cesta vrlo prometna, vi trčite prema cesti lovite prijatelje na to dolazi vaša majka. vatraSretni ste jer pomišljate  majka će se igrat s vama, međutim vi u mjesto igre dobivate šamar! Majka misli da vas je na taj način opomenula da ne idete na cestu a vi ste povrijeđeni ne samo fizičk iveć i emotivno. Razočarani i ranjeni doživljavate osjećaj tuge prvi put. Tako na žalost gubimo emocionalnu  nevinost. Što se kasnije događa? Obično se često čuje: “Ne plači! Suze ti neće  pomoći! Kriv si, zašto me ne slušaš od sad si u kazni.” Naravno majka je prebacila emocionalni otrov na vas, vi ste tužni  i pokušavate se prilagođavati.

Pokušati ćete se na drugi način ponašati  prema sebi i svojoj okolini. Ako se osjećaj tuge potiskuje i čuva u sebi on se vrlo lako preoblikuje u drugi osjećaj  kao npr. Bijes. Kada jednom doživimo traumatsko iskustvo nismo više isti. U sustavu vrednovanja postoji krivda i pravda, kazna i nagrada.

Kako ćete  recimo znati da li je neki muškarac baš dobar partner za vas. Ako je  emocija energija  u kretanju. Dovoljno je da pratite svoj osjećaj jer on je vaša istina. On pokazuje kako se prema nečem osjećate, što se temelji  na onom  što intuitivno znate. Prava osoba za vas jeste ako je nemate potrebu mjenjati. Sama sam imala mnogo trenutaka kada mi Sunce nije bilo gore nego  dolje. Međutim da bi razvili sposobnost upravljanja objektivnom istinom mi odlučujemo što ćemo nazvati objektivnom istinom.

Opraštanje

Iz iskustva u radu s ljudima teže opraštaju ljudi kojima je povrijeđen instinkt. Njima je na neki način, koliko ja znam iz prakse, teže osvijestiti da je potrebno ući u proces opraštanja.

Tada savjetujem da se prvo pogleda taj ožiljak i kao na fizički ožiljak. Svi osjećaji vezani uz njega, slike trebaju se izgovoriti i osvijestiti što sami sebi sa tim potisnutim osjećajima radimo. Nekada taj dio terapije zovem ”milovanje ožiljka”. Da me se ne bi krivo razumjelo ne stavljamo mi ništa pod tepih nego neki ljudi, opet vezano uz temperament, kulturološke razlike, pa i odgoj teško otpuštaju teret sa svojih leđa dok ne osvijeste da doista ničemu dobrom ne služe. Naravno da se onda možda i nesvjesno rade loše afirmacije, time zapravo radimo protiv sebe.

Mnogi ljudi mogu sumnjati  u da je nalažene načina da oprosti  određenoj  osobi  ili situaciji  bespredmetno.

Ljutnjom i mržnjom ništa se ne postiže. Ljubav nagrađuje. Možda i možeš nekog zaplašiti, ali kad osoba jednom ustane, ona će te pokušati uništiti. Koga onda pobjeđujemo? Nikoga.

Jedini način da pobijediš je kroz ljubav. Hrabri ljudi to znaju. Ljubav prema sebi  je osnovni preduvjet za dobar život.

Ako čovjek afirmira patnju, trpi bol, ograničava sebi pozitivno djelovanje, sputava sebe u bilo kakvom napredovanju. Iz osobnog iskustva savjetujem da takvu afirmaciju okrenemo na pozitivno.

Afirmirajmo ljubav iscjelimo se.

Čuvanje tajne

Čuvanje tajne odvaja osobu od onih koji bi nam mogli pružiti ljubav, pomoć,zaštitu, zbog toga ona sama nosi  teret tuge i straha, koji put u ime čitave skupine, obitelj ili kultura. Jung je govorio da čuvanje tajne odvaja nas od nesvjesnog. Kad postoji kakva “sramotna” tajna uvijek postoji i mrtva zona u psihi osobe, mjesto koje ne osjeća i ne može pravilno reagirati na emotivne događaje, bilo osobne ili tuđe. Ta mrtva zona je pod velikom zašitom. Budući da psiha ima snažnu moć nadomještanja, tajna će i onako naći izlaz ako ne putem stvarnih riječi, naći će neki drugi izlaz, melankonije, povremena i tajanstvena bijesa, ranim vrstama tjelesnih tikova, grčeva i boli, razgovora koji ostaju visjeti u zraku nakon prekida te naglih i čulih reakcija na najbanalnije stvari kao filmovi ili  televizijske reklame.dnevnik

Tajna uvijek pronalazi način da izađe ali pitanje je dali doista moramo trpjerti sve te silne boli potrebno. Bez obzira na vrstu tajne, bez obzira koliko je boli sadržano u čuvanju tajne, psihu  to jednako pogađa.

Instinkti

Ako želite sačuvati svoje instinkte onda je potrebno tu tajnu izgovoriti jednoj osobi i pustiti da rana zacijeli. Obično ne dezinficiramo ranu samo jedanput nego više puta jer tko zna, možda je rana inficirana, zagnojena, treba je njegovati dok sav otrov ne izađe i  nastane ožiljak kao podsjetnik. Nikada vjerujte nije prekasno da pokažite svoju ranu i pričajte o njoj – izaberite nekog intuitvno i ispričajte mu svoju  priču. Zavolite svoj ožiljak budite ponosni na sebe, volite se onda  ćete primjetiti  da zračite i da vaše srce svira i šalje posebnu vibraciju koja se daleko čuje. One riječi kao moram i mislim biti će vam nepotrebne. Naučite biti pošteni prema sebi. Zakoni uzroka i posljedice vrijede na svim razinama. Sve što u životu date, dobiti  ćete natrag. Ako smo ljuti susretat ćemo ljutnju na svakom koraku. Ako  potiskujete  svoje  vrijednosti zar ćete moći napredovat. Da  bi napredovali treba vas netko prepoznati. Da  bi vas netko  prepoznao trebate imati i neke kvalitete. Da bi se kvalitete razvile potrebno je imati u sebi radost a ne tugu, ljubav a ne strah.

Ne morate mi vjerovati, nego razmislite i sami donesite odluku. Ja sam odgovorna za svoje riječi i postupke a vi budite za svoje i kad čujete glas svog srca i  držite ga se.

Stvarni problem je u ponosu. Zbog ponosa dodajemo ulje na vatru nepravde koja nam je nanesena. Podsjećamo sebe da to nikako ne možemo oprostiti, kažnjavamo sebe što smo zlostavljani, povrijeđeni jer su nam to drugi nanijeli. Kako da im oprostimo, nisu toga vrijedni.

Pitamo li se čemu služi tajna? Da li je ona zdrava?

Naravno da tajne nisu zdrave i da svaka ima svoj rok “trajanja”. Kada tajite vi skrivate, bojite se da netko ne sazna i time unosite nemir i naravno strah koji jedva čeka da počne dominirati vašom istinom. S tajnom trebamo kao sa izazovom jer doista previše energije na zemlji se ulaže u razvoj uma umjesto srca.emocionalna-nevinost

Tko smo mi da zablokiramo taj razvoj?

Zašto da nekome koji i onako živi u strahu budemo podrška, da preuzmemo njegovu odgovornost za svoj život i da tajimo za njega. Na taj način stvaramo tempiranu bombu koja će kad-tad eksplodirat i raniti nevine. Zar doista mislite da je da je prirodno čuvati tajnu ili preuzeti  odgovornost koja nije vaša?

Ponos i istina

Moj savjet je da uzmete svoj ponos i bacite ga u kantu za smeće. Nije vam potreban. Otpustite osjećaj vlastite važnosti i zatražite oproštaj. Vidjet  ćete sto će se vama događati. Počnite raditi na opraštanju prvo svojih bližih onda dalje, bit će teško na početku. U nekom trenutku shvatit ćete da trebate oprostiti i sebi sve one povrede koje ste stvorili u svom snu. Kad oprostite sebi i naučite sebe prihvaćati osjetit ćete kako vaša ljubav raste.

Prihvatite svoju istinu ma kakva ona bila unatoč svemu što se događa oko vas i u vama. Tajne nam uništavaju radost i blokiraju našu stvaralačku kreativnu energiju. Nismo li mi oni koji stvaraju svoj život? Život bez akcije nije život. Ako stojimo – ne hodamo, ako pak predugo “stojimo  na istom mjestu” zaboljet će nas noge i ne samo noge. Zato zakoračimo odgovorno i hrabro. Budite svjesni da preuzimanje tuđe odgovornosti kao vaše nema nikakve veze sa zdravim razumom niti sa vašom istinom.