Jacques Tati u Kinoteci!

Zagrebačka Kinoteka otvorila je novu sezonu  u srijedu, ciklusom filmova Jacques Tatija, francuskog redatelja, scenarista i glumca.

Detaljan raspored projekcija provjerite na službenoj stranici Centra za kulturu i film Augusta Cesarca https://www.centarcesarec.hr/kinoteka/program/ i fb stranici https://www.facebook.com/KinoKinoteka/ 

Tati je ostavio značajan trag u francuskoj i svjetskoj komediji druge polovice dvadesetog stoljeća.

Rodio se kao Jacques Tatischeff. Od najranije dobi imitirao je glasove i gegove ispred ogledala nasmijavajući ukućane i prijatelje. Kao mladić profesionalno je igrao ragbi. Pantomimom se počeo baviti na nagovor prijatelja, potaknut američkim burleskama Buster Keatona  i Charlie Chaplina. Tridesetih godina kreira predstavu  s kojom uspješno nastupa u kazalištima i glazbenim dvoranama Pariza. Predstava se sastojala od nekoliko kratkih filmova koje je Tati financirao sam.

Kasnije se u njegovim dugometražnim filmovima profilira jedan od likova koji postaje Tatijev alter ego. Gospodin Hulot je osobenjak u baloneru, mehaničkih gesta i hoda, nerazdvojiv od svoje lule, šešira i bicikla. Hulotov šaljiv i dobronamjeran lik poslužio je kao inspiracija kasnijim filmskim likovima poput Inspektora Clouseaua, Pink Panthera, Mr. Beana i dr.

Privrženost sporom načinu života te fasciniranost tehničkim dostignućima modernog vremena najvažnija je karakteristika Tatijeva rada.

Svoj stil zasniva na nizu situacija i gegova, uz obilato korištenje zvukova i šumova u pozadini, bez klasične radnje i profesionalnih glumaca.

U prvom dugometražnom filmu „Praznik“ (Jour de fete) iz 1949. godine, Tati glumi poštara Francoisa koji želi raznositi poštu američkom brzinom. Za razliku od američke pošte, Francoise ima na raspolaganju samo bicikl. Film je bio nastavak njegovog, od publike sjajno prihvaćenog, kratkog filma „L’Ecole Des Facteurs“ iz 1947. godine. Osvojio je nagradu za najbolji scenarij na Venecijanskom Filmskom Festivalu 1949. godine, a bio je nominiran i za Zlatnog Lava.

Godine 1953. javnosti predstavlja „Ljetovanje Gospodina Hulota“ (Les vacances de M. Hulot). Film je odmah postao velik hit i osigurao mu prvu nominaciju za Oscara u kategoriji scenarija. Prepun je pitoresknih likova od kojih prednjači druželjubiv gospodin Hulot koji, zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti, opušteni ljetni odmor pretvara u paradu svakakvih vratolomija. Po uzoru na „Ljetovanje Gospodina Hulota“ nastao je 2007. godine film „Mr. Bean na praznicima“.

„Moj ujak“ ( Mon Oncle) iz 1958. godine, prvi je Tatijev dugometražni film u boji. Donio mu je Oscara za najbolji strani film sljedeće godine te brojne druge nagrade.

Gospodin Hulot živi u slikovitom predgrađu i povremeno posjećuje sestru, zeta i devetogodišnjeg  nećaka koji žive u ultramodernoj vili opremljenoj skupom tehnikom.  Kritiku podređivanja čovjeka tehnici Tati razvija u seriji gegova u kojima automatizirana radna tehnologija  glavnog lika asocira na „Moderna vremena“ C. Chaplina. Film počiva na kontrastu –  slikovitom  Hulotovom predgrađu prepunom lirskih motiva i glazbe,Tati suprostavlja mehanički svijet njegovih rođaka u kojem su zvukovi i šumovi disonantni. Također, kritizira snobovski način života i opsjednutost tehnološkim  novotarijama.   

Godine 1968. realizira svoj najskuplji i tehnološki najzahtjevniji film „Vrijeme igre“  (Playtime). U njemu se Tati  bavi kultom  stakla  koje najbolje izražava želju da se pokaže nevidljivo i sakrije vidljivo. Film je opora satira na račun potrošačkog društva, bez lirskih elemenata  i s likovima koje je potpuno apsorbirao svijet masovnog tržišta. „Playtime“  nije naišao na odobravanje kritike niti je postigao komercijalan uspjeh. Dijelom  je to zbog autorova zahtjeva da se film prikazuje isključivo u izvornoj verziji, a dijelom zato što je unutar istog kadra istovremeno raspoređeno nekoliko gegova pa je film vrlo zahtjevan za gledanje.

U sedamdesetima je realizirao svoja dva posljednja filma: „Prometna gužva“ (Traffic, 1971.) i „Parada“ (Parade, 1974.) U prvom se vraća jednostavnijim komičnim situacijama izrugujući kult automobila u modernom društvu. U drugom, zatvara krug i vraća se  pantomimičarskim izvedbama iz mladosti.

Zbog utjecaja kojeg je izborio samosvojnošću i integritetom svojih djela, Jacques Tati smatra se jednim od pedeset najznačajnijih redatelja svih vremena.

Umro je u Parizu 1982. godine.

O Tatiju su rekli:

Nakon Hulota i njegova pogleda na svijet, čini se da i sam život postaje fikcija, suvremenost postaje igralište, a sudbina postaje zanos, bunilo… Tatijevi filmovi  produžeci su pozornice music halla gdje je započeo svoju pustolovinu  nastupajući u vlastitoj predstavi „Sportski dojmovi“. A tamo je, poput pravih velikih izvođača burleske, iskušao sve: od pantomime i vizualnog gega, preko smjelosti, točnosti i minimalizma… pa sve do od iluzije. Tati nas vodi na vršcima prstiju, u neravnoteži, ka prečacima čuđenja i divljenja.“– Macha Makeïeff, redateljica, kostimografkinja i autorica dvije knjige o Tatiju. 

Gegovi u njegovim filmovima zapravo su mali, čudni trenuci koji svojim ukupnim zbirom daju prizvuk svijetu koji je pomalo pomaknut“- Ethan de Seife, pisac.

Save

Save

Save

Nada Vuković

Suradnica na blogu "Goodtalking" i urednica "Samo DOBRE vijesti"

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *