Filmovi

Filmska recenzija: Potpuno Novi zavjet, Jaco Van Dormael

Volim filmove koji razrađuju velike ideje i imaju beskompromisnu viziju, pogotovo ako su uz to još i duhoviti, topli i intelektualno poticajni. „Potpuno Novi Zavjet“ iz 2015. godine, belgijskog redatelja Jaco Van Dormaela, jedan je od takvih filmova. Nekoliko je razloga tome.

Prvo me oduševila originalnost priče i slojevita radnja. Bog  iz Van Dormaelove priče nevjerojatan  je sadist. Živi u Bruxellesu, sa suprugom Božicom i desetogodišnjom kćerkom Eom, te preko svojeg računala smišlja i odašilje u svijet maliciozne zakone kojima na sve moguće načine nastoji zadržati ljude u submisiji.

Ea se opire  očevom despotizmu, i uz pomoć starijeg brata JC-a, ulazi u trag njegovoj moći. Informaciju proslijeđuje ljudima, a zatim, na skroz  neobičan način, izlazi u svijet kako bi  pronašla  novih šest apostola, zapisala njihove životne priče i tako sastavila Potpuno Novi zavjet.

Ozlojađeni Bog saznaje za Einu drskost  i krene je tražiti  kako bi vratio svoju snagu. No, svijet koji je kreirao okreće se protiv njega a zakoni u kojima je lascivno uživao, obijaju mu se o glavu.

Iako zvuči provokativno, pogotovo sa stajališta religijskih istina, Van Dormaelu u središtu  pozornosti  nije ni Bog ni religija, već  pojedinac koji  se plaši smrti i  ne usudi se„izaći iz kutije“. U nastavku filma tako pobliže upoznajemo šest apostola čije će zajedničko okupljanje, uz već postojećih dvanaest, postati uvjet promjene u svijetu.

Svi oni imaju neobične životne priče i uopće ne sliče apostolima iz svetih knjiga, svjetonazorom niti ponašanjem. Svoju  životnu mudrost diktiraju u formi monologa, direktno u kameru. Tako Aurelie, djevojka kestenjaste kose koja je kao djevojčica ostala bez ruke kaže: „ Život je kao  klizalište, neki ljudi padnu“, a  Jean Claude, pustolov čiji je život postao previše mali : „Ako nema zraka, ptica će pasti“.

Film se temelji na kontrastima.  Muškom principu  Van Dormael  suprostavlja  ženski, bešćutnom Bogu njegovu pobunjenu djecu, patrijarhalnom principu feminističku praksu a religijskoj satiri komediju.

Van Dormaelova  filmska obitelj nije krotko i pitomo stado kako je to u religijskim tekstovima, nego disfunkcionalna zajednica u kojoj dominira muškarac- patrijarh . On donosi odluke. Njegova  riječ je zadnja. On je Bog.

Žena je kućanica koja krotko zamuckuje, preslaguje svoje bejzbol kartice ili posprema stan, a žensku djecu  odgaja se da  ne čine „čuda“.Van Dormael  ispravlja nepravdu  nanešenu Božici kroz tisućljeća  zapostavljanja i ušutkivanja.

Tako saznajemo kako bi izgledalo nebo, vegetacija,  klima i sila gravitacije kada bi  rušilačku energiju dominantnog muškog principa  ublažio mekši, ženski princip te kad bi  Radosnu vijest ljudima na Zemlji donijela djevojčica, kćer Božja.

Bog ima i sina, Isusa, koji se odavno pobunio i oteo njegovoj kontroli. Razočarao je oca sišavši među smrtnike i stradavši od njihove ruke. Njegovo spominjanje Bog je strogo  zabranio.  U filmu ga nalazimo kao statuu na komodi s koje majka povremeno obriše prašinu. Zanimljiv pogled na položaj Isusa u današnjem svijetu.

Glazbu za film napravila je flamanska kompozitorica i glumica An Pierle kombinirajući komade koji se danas rijetko slušaju ili su zaboravljeni. Handel, Rameau, Purcell, Trenet i Schubert  proizvode snažne emocije i na zanimljiv način čvrsto povezuju protagoniste.

Ostaje pitanje: Zašto je Van Dormael smjestio svog sadističkog Boga u Bruxeless, zakonodavnu prijestolnicu  Evropske Unije?

Zanimljiv je podatak da je ova šarmantna i optimistična komedija na evropskim festivalima prošla gotovo nezamijećena, što se nagrada tiče.

Možda stoga jer je filmska 2015.  zaista bila bogata što se ponude filmova tiče, a možda je Van Dormaelu uspjelo isprovocirati puritansku Evropu do te mjere da je  poput stare, buržujske dame, uvrijeđeno frknula nosom i okrenula glavu na drugu stranu.

 

 

Save

Save

Save