Koliko puta ste tako rekli ? Iz svog čvrstog uvjerenja ili zbog toga što ste uvjereni da se vama ne mogu dogoditi loši događaji ili nepredviđene situacije.
Rekla bih da takvo razmišljanje dolazi od naših pretpostavki, pa čak i vjerovanja. U uvjerenju ste da je svijet dobrohotan. U uvjerenju ste da svaka promjena ima neki dublji smisao.
Meni se to nikada ne može dogoditi
S tim pretpostavkama smatrate se u potpunosti neranjivim. Ili možda ipak ne. Način na koji razmišljate puno govori o vama. Kada tako stvorite jednu zamišljenu zaštitnu opnu oko sebe , a dogodi vam se nešto neočekivano, vi ste u tom trenutku nespremni na bilo kakve negativnosti takvog događaja, čak su, usudila bih se reći, potpuno izvan kontrole vašeg uma. Niste naviknuli tako razmišljati…
Postoje zemlje koje se nalaze na trusnom području… Znači, oni su „pretplaćeni“ za potres, poplave i sve što uz to ide? Ovih dana pogledajte Filipine. Neke se stvari možda mogu predvidjeti, ali neke očito ne. Stariji ljudi su govorili da, ako čovjek ne razumije, priroda je ta koja će mu pokazati istinu. Od vode na primjer nema baš neke adekvatne zaštite. Kad se u prirodi poslože određene fizikalne okolnosti, tada se takvi događaji i dogode. Bez ikakove najave ili pitanja. Potresi, poplave, požari, mećave, vulkanske erupcije, bilo što. Toliko od strane prirode. O ratovima, nesrećama, ekološkim katastrofama da i ne govorim.
Sve je to istina, ali da li doista možemo u današnjem ritmu življenja u kojem živimo pozorno i precizno osluškivati i razumjeti prirodu na vrijeme?
Da, smatram da možemo, jer ona nam jedina daje pravu istinu i putokaze. Pitanje je samo da li ih čujemo i vidimo? Da li i prihvaćamo poruke i putokaze koje nam priroda daje?
Češće ne, nego li da. Da li o tome osvještavamo naš um?
Doživjeti prirodnu starost
Mnogi ostare nesvjesno, iz čistog mira. Kad shvate da stare, već imaju više od 80 godina. Drugi vjeruju da će živjeti preko 100 godina. I umru s manje od 35.
Ne razmišljamo o nekom pijanom kretenu koji se automobilom ili kamionom zabije u automobil vašeg supruga ili supruge, ili ih pregazi na pješačkom prijelazu jureći kroz crveno svjetlo, pretičući kolonu vozila, i tim činom ostavi trajne posljedice za vas i vašu obitelj ili za osobu koja vam je vrlo bliska.
To nam je obično zadnja misao, ako uopće i razmišljamo o tome kao o mogućnosti. Naš program drugačije funkcionira. Razmišljamo uglavnom na način: “meni se to ne može dogoditi, jer uvijek sam priseban i uvijek znam što radim“.
Razmišljamo tako, jer se na neki način smatramo zaštićenima, živimo u imaginarnom vrlo sigurnom svijetu svojeg poznatog okruženja, bez znakova očitih vidljivih opasnosti. Idealiziramo svijet oko sebe.
A što kada se u obitelji dogodi neka teška povreda, nezgoda, prirodna katastrofa, iznenadna teška bolest, neplanirana situacija, čudan splet okolnosti, a na njih nitko nije računao, očekivao niti ih prethodno planirao…
Obično smo vrlo shrvani, potreseni, trenutačno šokirani i dugoročno izrazito dezorijentirani, te itekako ranjivi i izloženiji novim još problematičnijim okolnostima.
Život pun vrlo složenih okolnosti
Kada se takva situacija dogodi, često instinktivno reagiramo na situacije. Bez obzira koliko smo duhovno osviješteni, posljednje što nam eventualno pada na pamet, jest to da se pomolimo za onog pijanog vozača ili pak liječnika koji će operirati našeg najmilijeg. Na zemlji smo i razmišljamo zemaljski. Život je pun vrlo složenih okolnosti i situacija na koje niti računamo,niti možemo utjecati, niti imaju veze s našom ili bilo čijom kontrolom. Zapravo gotovo nikada ne očekujemo svjesno ništa loše, negativno, opterećujuće ili pogibeljno.
Ne očekujemo ništa osim priželjkivanog boljitka. Negativnosti, složene kompleksne situacije, probleme, stresove i rizike ostavljamo drugima. Ali i to je život. Često se dogodi da doista treba nešto treće, izvanjsko, drugačije, neplanirano, otegotno, ono nešto „odozgor“ da nas temeljito prizemlji i zaustavi tako da ponovno počnemo razmatrati i izrazito cijeniti život, svoje zdravlje, svoju sigurnost, svoje samopouzdanje, svoju psihičku stabilnost, svoje odnose s najbližima i stavove spram života kojeg živimo i spram okruženja u kojem se nalazimo.
Da ponovno promislimo o mogućim situacijama o kojima zapravo inače uopće ne razmišljamo, kao potencijalnim pretpostavljenim neplaniranim situacijama.
Roditelji imaju posebne sisteme zaštite u vezi svoje djece, jer ona nam predstavljaju naše sve najbitnije, smatramo da su ona naša budućnost, pa smatramo da imamo pravo zadirati i petljati se u njihov život, ma koliko pri tome bili u krivu. Iako to pravdamo željom i namjerom da im osiguramo sve dobro ovoga svijeta.
Zgužvana slika
A onda se dogodi situacija izvan vašeg očekivanja. Čak i nije katastrofalna nesreća. Npr. vaš sin izabere dvostruko stariju ženu od sebe za životnu partnericu. I što ćete sada? Samim time urušava vaša dojučerašnja racionalna očekivanja i kvari vaš ustaljeni svjetonazor. Vaš siguran svijet je žestoko potresen. Vaša slika savršenstva i životne pravilnosti je zgužvana.
Roditelji često razmišljaju kako njihova djeca, koja su naravno uvijek najpametnija, najljepša, i sve drugo naj, trebaju ili čak zavrjeđuju izabrati najboljeg životnog suputnika. Kako to da vaša prekrasna djevojčica za koju ste se borili i odvajali cijeli život za njeno školovanje, sada odjednom iz čistog mira napusti fakultet i uda se jer je trudna, za nekog mlakonju koji ni posao u rukama nema. Vama se ruši svijet u tom trenutku, jer niste spremni prihvatiti izbor svog djeteta. I razumjeti odluku koju je donijela. Jer nije racionalna i u skladu s logikom.
A situacije postaju posebice teške kada se roditelj treba suočiti sa seksualnim sklonostima svog djeteta. Kada vam vaša prekrasna pametna djevojčica dovede na upoznavanje djevojku u koju je zaljubljena.
Djeca imaju pravo misliti svojom glavom
Iznenađujuće je to što čak i poneki visokoobrazovani roditelji, koji bi trebali znati (ili prihvatiti spoznaju) da nije riječ o bolesti, nego o drugačijem viđenju i programu na koji njihova djeca imaju pravo.
Vaša djeca imaju pravo misliti svojom glavom i birati partnere kakve sami žele. Imaju pravo biti u krivu i u pravu, jer to je njihov život. A vi kao roditelji trebate živjeti s time, bilo vam drago ili ne. Spremni ili nespremni.
Život svakog pojedinca, koji se svojim sadržajem razlikuje od standarda većine je sigurno složeniji, pa nekada i teži. Svaki čovjek ponaosob je ono što jeste, i svaki od nas se razlikuje. Ne treba nas pogađati ta različitost.
Moje mišljenje je da ne trebamo svoju djecu gurati u neke stereotipe, samo da budu isti. Nego se trebamo zapitati, što nas to koga od nas smeta kod izbora našeg djeteta. Zar nije zadovoljstvo i sreća naše djece najbitnija stvar jednom roditelju? Zato, uzdajte se u svoju roditeljsku snagu i dajte svom sinu ili kćeri blagoslov, jer time dajete i mir sebi. Pustimo ga da bude sretan i da gradi svoj život. I da sam konzumira što si je pripremio.
Bila djeca spremna ili ne, jedino što možemo jest da prihvatimo i da živimo s tom njihovom odlukom. I da je svijet savršen, ne bi bio svakome.