Filmovi | Kultura

Bela Tarr i Laszlo Krasznahorkai: Što ne vidimo gledajući filmove?

Godine 1985. anonimni  Laszlo Krasznahorkai objavljuje  svoj prvi roman: „Sotonski tango“ i  preko noći postaje svjetska književna atrakcija. Skromni i samozatajni Krasznahorkai kaže kako je samo htio napisati jednu rečenicu.

Njome nije bio zadovoljan pa je napisao  još jednu, zatim još jednu i tako je nastalo dvjesto pedeset stranica gusto pisanog teksta.  Odjednom je bio tražen sa svih strana na što se pisac tvrdoglavo zatvorio u sobu i nije izlazio mjesecima. Kad se buka malo stišala, pred vratima su ostali samo najuporniji. Među njima i Bela Tarr.

Laszlo Krasznahorkai

Tarr je 1977. godine snimio svoj prvi film egzistencijalne tematike:  „Obiteljsko gnijezdo“ (Family Nest) i osam godina kasnije silno je želio snimiti  „Sotonski tango“. Krasznahorkai je pristao. Ideja je bila napraviti film prema strukturi knjige.

Međutim, tih godina, mađarske vlasti nisu bile sklone neovisnim mladim autorima, pogotovo ne na način kako je to Tarr zamislio. Kompromisno nastaje: „Prokletstvo“ (Damnation) iz 1988. godine za koji Krasznahorkai piše scenarij a Tarr u njemu  definira svoj budući  filmski stil: nekonvencionalni jezik, dugi, spori kadrovi u pokretu, crno- bijela fotografija, glumci naturščici, i najvažnije: ljudsko dostojanstvo kao glavna tema.

Nakon toga, vlasti su zatvorile  studio a obojica autora našli su se izvan zemlje.

Nakon povratka, 1994. godine, nastaje sedamipolsatni kultni klasik zanimljive dinamike: Tarr  zadržava nazive poglavlja Krasznahorkaieva romana (6+6, plesni koraci tanga) i raniju ideju o filmu identičnog naziva. „Sotonski tango“  ima zaista široku viziju: društvo koje opisuje moglo bi pripadati gotovo bilo kojem dobu u povijesti čovječanstva; priča bi, ovisno o perspektivi gledanja, mogla bit  anitotalitarna, antikorporativna, apokalitpična i kršćanska alegorija; semantika na filmu vrlo je snažna; bogat je simbolima i  crnim humorom.

Osnovna vrijednost koju film propitkuje je sloboda. Šačica pasivnih ljudi na devastiranom seoskom gospodarstvu vjeruju u mesiju, demagoga i proroka Irimiasa od kojeg očekuju spas, a robuju navikama i ponašanjima koja samo potvrđuju njihovu nemoć. Obaveza im je od početka života održavati sustav. Za sustav, sloboda je nečovječna.

Irimias i Petrina „partizani u beznadežnoj borbi za ljudsko dostojanstvo“, izravne su sluge sustava i imaju zadatak:  kretati se među ljudima, prodati  im iluzije o boljem životu, o tome kako će jednog dana biti slobodni, a sva dobra koja ljudi posjeduju neka stave njima na raspolaganje.

Ljudi ne razumiju kako su prepušteni na milost i nemilost onima kojih se najviše plaše. Temelji takvog korporativnog svijeta postavljeni su još u 13. stoljeću od strane  pape Bonifacia VII kojeg je čak i Crkva proglasila najgorim papom u povijesti. Bonifacio VII  donio je bulu „UNAM SANCTAM“ kojom su evropske zemlje postale vlasništvo pape a svjetovni su vlastodršci u pravne akte  unijeli odredbe koje je Bula nalagala.

U svojoj Božanstvenoj komediji, Dante Alighieri je Bonifacia VII smjestio u 8. krug pakla- među izdajice i ljude od nepovjerenja. U  pravnim sustavima evropskih zemalja i danas se nalaze odredbe po  kojima smo, formalno pravno gledano, pokretna imovina- fiktivna persona registrirana u raznim državnim registrima- počevši od upisa u Maticu rođenih pa nadalje.

U takvom svijetu: jačina svjetlosti koja probija tamu slabi; jači se iživljavaju na slabijima zato jer mogu; pauci pletu mrežu preko usnulih nogu i ruku; psi lutaju gladni a život curi poput vode iz otvorene pipe u prvim scenama filma.

Kad  zastanemo i razmislimo na trenutak, sve nam  to  postaje poznato i blisko a u Tarrovim filmovima dodatno  pojačano:  kišom koja stalno pada i otežava kretanje po blatnim putevima; vjetrom koji fijuče po praznim poljima; konjima koji bježe iz klaonice i obezglavljeno tumaraju pustim gradom; sjajnom glazbom Mihaly Viga te montažom Agnes Hranitzky koja zna kada ne treba rezati sliku.

Šest godina kasnije, po Krasznahorkaievoj knjizi „Melankolija otpora“, nastaje sljedeći Tarrov film: „Werchmeisterove harmonije“ (Werkmeister Harmonies). Radnja filma smještena  je u bezimeni mađarski gradić i prati mladog i neiskvarenog poštara Janosa Valusku dok raznosi poštu i pomaže mještanima  koji ga često koriste za svoje zakulisne igre moći.

Problem nastaje kad u gradić stigne cirkus čija je glavna atrakcija preparirani kit i Princ za kojeg se sumnja kako može navesti ljude na zlo. Dok gomila frustrirano čeka na trgu, gledatelji su također frustrirani jer ne znaju što čekaju; atmosfera postaje apokaliptična.

Ljudsko dostojanstvo ponovno je na kušnji: pokušaj očuvanja reda sliči tiraniji i strahovladi koju mase slijepo slijede a intelektualci se drže po strani misleći da će na taj način očuvati svoj komfor.

Tarrova sposobnost da svakodnevicu prikaže kao manfestaciju reda u univerzumu  dolazi do izražaja već u prvoj sceni: igrokaz kozmičke tematike ujedno je i sinopsis cijelog filma  primjenom tehnike zrcaljenja. Za ovaj film Tarr je izjavio kako je u jednom trenutku shvatio da  je „sranje“ koje se događa zapravo kozmičke prirode, a ono što mi ljudi smatramo tragedijom, sa stajališta prirode i evolucije tek je kolateralna šteta.

Odgovor na pitanje tko će pokazati čovjeku što je to dostojanstvo Tarr i Krasznahorkai daju u svom posljednjem filmu: „Torinski konj“ (Tourin horse) iz 2011. godine. Kažu: to je konj! Najplemenitija životinja svoje vrste jednog dana prestaje služiti svom gospodaru. Tim činom pokreće lavinu u životima protagonista i na koncu dovodi do njihovog isključivanja iz života.

A golo preživljavanje u surovim uvjetima  zapravo niti nije život, već njegova simulacija. Ako smo rođeni slobodni, zašto ne bi mogli slobodni i umrijeti- jednom kada za to dođe vrijeme, kad odlučimo- dostojanstveno.

Upravo to je toliko moćno i snažno prikazano u ovom filmu da bi ga iz perspektive svega ovog što sam rekla dosad doista svatko trebao pogledati bez obzira jeste li ili niste poklonik Krasznahorkaievog i Tarrovog rada.

Osobno smatram da je to jedan od najboljih filmova ikad.

Nakon  Torinskog konja, Tarr izjavljuje kako prestaje snimati filmove jer „više nema što reći a ne želi se ponavljati“. Jednom riječju: odustaje od borbe za bolje i drugačije filmove; filmove u kojima nema laži i glume; filmove koji transformiraju; filmove o ljudskom dostojanstvu.

U siječnju ove godine, kao gost X Festivala nevidljivosti i utopije u zagrebačkom kinu Europa, nakon projekcije Sotonskog tanga, u razgovoru s publikom,Tarr objavljuje da se povlači iz javnosti.

Uopće ne sumnjam da će u tome ustrajati- dostojanstveno.

 

 

Save

Save

Save

Save