AutoPillot: Ekologija misli

Oni koji me znaju ili prate ovaj blog svjedoci su dužeg iskustva sa autoimunom dijagnozom, u kojem su mi djelomično na trenutak pomogle tablete (pa ubrzo opet odmogle), zatim dijelom saniranje probave sa vitaminima, dodacima prehrani i strožom dijetom i izbjegavanjem namirnica koje mi ne pašu, što je proces koji zahtjeva neko vrijeme i trud da shvatiš što paše. I finalno, danas ću pisati o onom što mi najviše pomaže a, čini mi se najzahtjevnija zadaća koju možemo imati.

Ekologija misli

Lako je zamisliti i pisao sam već o tome, kako plaćamo danak tome što čovječanstvo svojim ponašanjem truje sve oko sebe samim time i sebe, pa smo svi sukladno tome zbog nečega u komi.

Pisao sam i o tome da naslijeđenim kalupima i postavkama koje su nam prikačili roditelji, ponašanju i načinima ophođenja prema sebi i drugima skoro da nema kraja.

Resetiranje tih programa po kojima radimo kao neki pomahnitali stroj koji se oteo kontroli je vrlo težak zadatak. Preprogramiranje, prebacivanje na drugi kolosjek, a kotači navikli da idu ovim tempom i ovom prugom koja vodi u propast.

AutoPillot ,Ekologija misli
Ekologija misli

Ovdje dolazimo do te najvažnije karike u lancu promjene. Osim ekologije i pažnje prema okolišu i drugim bićima u smislu da ne koristimo otrove, ne zagađujemo i pazimo na svijet, najvažnije je dostići što veći stupanj – ekologije misli.

Think-pink faktor

Dnevno trujemo sebe i druge hrpom bedastoća. Čitamo ih u novinama i na Netu, čujemo ih u razgovorima u susjedstvu i u dućanu, sjedeći u parku od prolaznika, i finalno čujemo ih u svojoj glavi, skoro stalno.

Ne, nije tu riječ samo o think-pink faktoru. Sam po sebi taj faktor kada lupetamo hrpu kvazi pozitivnih rečenica nije dovoljan.

Često smo svjesni da se pri tome lažemo (pa nam je poslije još gore), iako naravno on ima svojih dobrih strana ako je primijenjen kako spada, a to se rijetko pojašnjava u brzopoteznim tekstovima o afirmacijama (potrbno ih je duže i bolje izučiti, kao i svaku tehniku).

Ipak, ovdje govorim o nečem drugom. Govorim o svakodnevnim, stalnim mislima. Onim običnim, naizgled „ni pink ni black”, a koje su u biti ubojite kao puške i topovi. One se teško primjećuju, još teže lociraju jer se skriju iza svega, a najteže mijenjaju u neki drugi oblik koji bi bio prihvatljiv.

Mislima stvaramo sebe i svoje okruženje i najmanji tračak sumnje, projekcije o nekoj situaciji ili predviđanja iste, ako nije formuliran „kako spada” utiče na stvarnost prije ili kasnije.

Ako zvuči kataklizmičko – to i jeste, jer pokušati kontrolirati to sve (misli) dovodi do ludila, a s druge strane, ne obraćati pažnju na ovaj proces je neminovno put u nazad. Put do ludila je ujedno i korijen autoimunosti, jer, zanimljivo, ona nastaje zbog mahnitog pokušaja kontrole svega, da bi ovako u njoj, dijagnozi, nanovo kontrolirali sebe, hranu koju unosimo, postupke, mjerili tlak, težinu, i tome slično.

Dakle opet kontroliramo (kao – ovaj puta opravdano!). Ali to je zamka. Svaki potez kojim ciljate na simptom, osim ako niste svjesni što s tim radite, kontrola je situacije, čime situacija dobiva dodatnu energiju.

Vježbanje statusa promatrača, pri čemu se ”ograđujem” od misli, čak i od djelovanja, događanja, čini se kao jedini put koji može sanirati ovaj veliki problem. Biti samo svjedokom, nedodirljivim promatračem, onim koji postoji, ali ga se ne može dotaknuti.

Odoh vježbat’, javim kako ide ?

Autor: AutoPillot

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *