Filmovi | Kultura | Lifestyle

Abdulah Sidran, osobno – Zagreb, 6. 6. 2016. kazalište Kerempuh

Susret s piscem scenarija ovih kultnih filmova, izuzetno je i neponovljivo iskustvo. Za svaki dobar film uz odličnog redatelja i glumce, najvažnija je dobra priča. Dok su redatelji i glumci često medijski istaknuti, scenaristi i pisci su ljudi iz sjene, ali izuzetno zaslužni za kasniji uspjeh filma. Kazalište Kerempuh u Zagrebu 6. lipnja 2016. godine

ABDULAH SIDRAN, osobno…

Kazalište Kerempuh u Zagrebu 6. lipnja 2016. godine

Abdulah Sidran –  bosanskohercegovački pisac, pjesnik i novinar, napisao je neke od najboljih scenarija za nagrađivane filmove na ovim našim prostorima: „Sjećaš li se Dolly Bell“,  „Otac na službenom putu“, „Kuduz“, samo su neki od njih.

sidran-miljacka-21

Od Sidrana smo iz prve ruke saznali da je priča iz „Oca na službenom putu“ priča o „njegovoj osobnoj obiteljskoj boli“, kao i da je napisao pjesmu pod nazivom „Povratak oca sa službenog puta“, no film nije dobio svoj nastavak jer je, ovakav kakav jest, dovršeno i zaokruženo remek djelo filmske umjetnosti.

Abdulah Sidran svoj je književni put započeo zajedno s generacijom mladih pisaca koju često nazivaju „šezdesetosmaškom“, a otkrio nam je i da je njihov životni moto bio: „Budimo realni – tražimo nemoguće!“

Govoreći o svom životnom opusu, rekao je kako je pisao malo i nedovoljno, kako je popularan radi sebe samog, a ne svojih djela, kako je nezgodne i tvrdoglave naravi: cijelo vrijeme skrivajući onu bosansku emotivnost i pritajenu duhovitost po kojoj ga znamo iz njegovih scenarija i filmova.

dolly-bellO današnjici

Laganom šetnjom kroz poeziju iz ranijih dana, preko priče o Sarajevu i vlastitom ocu, Sidran je pomislio da je završio svoj pjesnički opus i „potrošio talent za poeziju“, kada se dogodio rat u Bosni i pjesme su počele nastajati iz tuge, boli, nevjerice…

O današnjem vremenu nema baš lijepo mišljenje: „Biti kulturan u današnje vrijeme znači biti remetilački faktor u društvu, gdje se lopovi nazivaju kontroverznim poduzetnicima…“

Za facebook kaže da su to „šejtanska posla“, iako priznaje da je neke prijatelje iz gimnazijskih dana pronašao upravo preko FB, kao i da su pjesnici protjerani iz knjiga utočište našli na internetu, tako da nije ni sve novo i moderno ni toliko loše.

Mlađim generacijama posvetio je duhovitu krilaticu: „Bitno da je nebitno!“

Nisu ni računali na mene

Ljubitelje filmske umjetnosti posebno je dirnula priča o sudjelovanju u radu žirija na filmskom festivalu u Veneciji, 1993. godine. Budući da je uobičajeno da pobjednici festivala i dobitnici Zlatnog lava (Kusturica i Sidran s filmom „Sjećaš li se Dolly Bell“) sudjeluju kao članovi žirija, Sidrana su pozvali te ratne 1993. godine.

„Nisam imao novca za put, nisu ni vjerovali da ću moći izaći iz opkoljenog Sarajeva, valjda im se činilo kao dobar promotivni štos, jer kad sam nakon dosta peripetija došao u Veneciju, shvatio sam da je u žiriju paran broj članova, te da vjerojatno nisu ni računali na mene.“

Te godine je predsjednik žirija bio glasoviti redatelj Peter Weir („Društvo mrtvih pjesnika“, „Svjedok“, „Trumanov show“), koji je imao razumijevanja za ratom i životom izmučenog pisca, te nije ni očekivao da se pojavi na službenim projekcijama filmova.  Sidranu su u sobu dostavili videorekorder s VHS kasetama, ali nije gledao ni njih. Tražeći smisao svog dolaska u Veneciju, uz nešto praznih boca oko sebe, u tuzi i nesanici nastala je predivna pjesma „Zašto tone Venecija“, a ujutro je Weiru rekao da je obavio ono zašto je došao i da se vraća u Sarajevo.

Na kraju svega

Na kraju svega, u pjesmi i Bogu pokušao je pronaći smisao:

Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika i po jednu, jednu – Veneciju.

Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada
upoznajite jedni druge.” Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,
od toga, bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju
u Njega – čudeći se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. – I jedan malehni
narod dao, u jednome svijetu, na kopnu što ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
BosnaBosnaBosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere: u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je rodio,
a Gospodar je svjetova, i Vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazi
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među bojama
– jedna boja manje? Među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – posred Kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara Sudnjega Dana.

 Venecija/Sarajevo, avgust/septembar 1993.

sidran

Foto: Dan Šercar

Svim posjetiteljima ove posebne večeri, Abdulah Sidran poklonio je dašak sarajevskog sevdaha i bosanske duše podsjećajući nas da će život i povijest, kakvi god bili, ostati živjeti u pjesmama, knjigama i filmovima velikih pisaca…